Intervju: dr. Davor Moravek o ovisnosti o internetu

U današnje vrijeme život je nezamisliv bez upotrebe interneta, bilo zbog posla, bilo iz zabave. No, kao i sa svakim životnim užitkom, i s tehnologijom se može  pretjerati, te se cijela priča može okrenuti protiv nas.

Pitam se: gdje završava funkcionalnost i zabava, a počinje ovisnost? Da li je ovisnost o tehnologiji bolest i kako se liječi?

Odgovore na ta pitanja dati će nam mr. Davor Moravek, dr.med., specijalista psihijatar, te uži specijalista iz alkoholizma i drugih ovisnosti u KBC-u Sestara milosrdnica. Osim toga, i sam je ljubitelj tehnologije te proučava ovisnost o internetu.

Krajem devedesetih dva su događaja promijenila naše živote. Osobno, bila sam oduševljena promjenom. Sama činjenica da dok hodam okolo, imam telefon u džepu i konstantno sam dostupna, gdje god da se nalazim i u svako doba – naprosto me oduševila. Drugi je događaj  bio taj da kad nekom pišeš „pismo“, isti ga dobije skoro iste sekunde. Koje li revolucije! Desetak godina kasnije, ta su se dva događaja „spojila“, te sad imamo internet i telefon u džepu, uvijek i svagdje. Da, apsolutno nam olakšava život.

Osim gole praktičnosti, mi volimo naše gadgete. Stvaramo vrstu emotivne veze s njima; gubitak mobitela koji nam je “baš bio po mjeri“, doživljavamo slično kao da nam je (u najmanju ruku) pobjegao pas.

Da li se ovisnost o internetu se klasificira kao bolest? Kakva je to bolest?

Sama ovisnost o internetu nije tako klasificirana već se klasificira kao patološki poriv kojem je internet samo kanal za opsesivno kompulzivno ponašanje kao što su, npr: kockanje, pornografija, video-igrice, opsesivno chatanje itd. To znači da ljudi opsesivno ponavljaju istu radnju do te mjere da im postane problem u socijalnom funkcioniranju. Pojavljuju se i zdravstvene poteškoće u obliku fizičkih bolesti kao što su: smetnje vida, bolesti ručnih zglobova tipične za daktilografe te povećanje tjelesne mase uslijed stalnog sjedenja, tj. smanjenja fizičke aktivnosti. U nekim slučajevima dolazi i do smanjenja tjelesne mase jer je patološki poriv toliko snažan da se zaboravi jesti odnosno jede se manje. Može se javiti razdražljivost i uznemirenost te zbog toga mogu patiti obiteljski, kao i svi drugi odnosi. Proces alijenacije (otuđenja) modernog čovjeka dovodi do namjernog izdvajanja od realiteta. Naglašavam da se ovdje radi o besmislenom ponašanju i stoga štetnom. Najbolji je lijek odlazak na odmor bez tehnikalija.

Koja je razlika između osobe koja se koristi internetom i osobe koja je o njemu ovisna?

Danas je ta granica sve teže opisiva nego prije desetak godina jer su danas internetski servisi postali sveobuhvatni. Danas se granica između interneta, mobilne telefonije i televizije briše. Možemo govoriti o korištenju tehnologije kao o smislenoj aktivnosti – kada ga koristimo za posao ali i za zabavu. Nešto sasvim drugo je kada govorimo o patološkom ponašanju kada ljudi zapuste sebe, posao, fakultet i socijalnu interakciju radi tehnologije.

 Gdje je granica? Kako možemo prepoznati da imamo problem?

Korištenje tehnologije postaje ovisnost onog trenutka kada zbog toga počnemo zanemarivati ostale životne obveze. Da li je netko ovisan o meksičkim sapunicama, patološkom kockanju, telefoniranju ili chatanju putem facebooka, sasvim je nebitno jer je pozadina problema ista. Istraživanja su pokazala da je, recimo kod chatanja - adiktivno čekanje odgovora. Ako postanemo razdražljivi čekajući odgovor koji mora biti odmah i sada, takozvani quick-fix, e to može prerasti u problem. Ako danonoćno igramo igrice te zbog toga zanemarujemo školu ili posao, na najboljem smo putu da to preraste u problem. S druge strane, na internetu postoje rasprave koje su tematske i u kojima sudjeluju poslovni ljudi; ili ako pretražujemo internet jer pišemo nekakav pismeni uradak; ili ako smo zaposleni kao system administrator pa osam sati provedemo na internetu – to već možemo nazvati poslovnom, tj. smislenom aktivnošću koja za pozadinu nema ovisničko ponašanje.

Postoje li psihičke predispozicije za razvoj ovisnosti o internetu i koje skupine ljudi su najugroženije?

Prva američka istraživanja su pokazala da ovisnost o small talk-u na internetu uglavnom razvijaju ljudi sa smanjenim samopouzdanjem i usamljeni ljudi, tako da su, ako gledamo genezu, prije desetak godina najugroženije bile srednjovječne usamljene domaćice koje bi pola mjesečnog budžeta potrošile na razgovor s ljudima koje nikada nisu upoznale, da bi dobile svoju „dozu“ interakcije. Tu se radi o dvije komponente. Prva je da se na chatu odmah dobije odgovor (za razliku od npr. sms-a), a druga je da se na internetu stvara „idealni ja“. To apsolutno vrijedi i za facebook. Dakle, ugroženi su ljudi sa smanjenim samopouzdanjem (oni koji izgledaju lošije, tj. doživljavaju se da izgledaju lošije). Pogođene su i osobe koje su depresivnije i pogotovo osobe s nekakvim socijalnim fobijama i poteškoćama u komunikaciji. Možemo zaključiti da će se ovisnost o internetu najlakše razviti kod ljudi koji imaju potrebu za bijegom od stvarnosti. Nemojmo zaboraviti da je svaka ovisnost – bijeg od stvarnosti.

Postoji li u Hrvatskoj klinika u kojoj se može potražiti i dobiti pomoć?

Klinika za liječenje ovisnosti o internetu kao takva ne postoji ali postoji Klinika za alkoholizam i druge ovisnosti. Dešavalo se da dođu pacijenti ovisni i internetskom kockanju pa se tu onda rješava problem kockanja kao takav. Postoje i nevladine udruge i Udruge liječenih kockara. Postoji Specijalna psihijatrijska bolnica za djecu i mladež (do 18. godina) u Kukuljevićevoj ulici u Zagrebu. Tamo su moji kolege koji su imali pacijente, tj. dijagnosticirali ovisničko ponašanje spram tehnologije.

Imate li Vi ili Vaši kolege pacijenta/e koji je u programu liječenja, te kakva su iskustva?

Došli smo do zaključka da kod patološkog korištenja tehnologije skoro uvijek postoji neka „pozadinska“ dijagnoza zbog koje se onda razvije ovisničko ponašanje. Ako se netko povukao ili npr. počeo gubiti na kilaži, pitanje je da li je korištenje tehnologije samo „instrument“ samoliječenja. S druge strane, vrlo često kod ljudi se javlja fascinacija novim stvarima koja prođe kada neki servis izgubi na popularnosti. Nekad su chat-rooms bili ono što je facebook danas. Bitno je naglasiti i da su se od pojave interneta do danas vremena promijenila.

Imate li kakav komentar ili savjet za kraj?

Izgubljenost u Svijetu koji se neprestano mijenja može dovesti do otuđenja i izbjegavanja suočenja sa realitetom, što je put u stres i psihičke poremećaje. Zbog toga je uvijek korisno slijediti “nit vodilju” i izabrati ono što je uistinu nama korisno. Jer ako pretjerujemo u bilo čemu, to može naškoditi našem zdravlju, profesionalnom i privatnom životu. Nađite vremena za odmor, pa tako i od “Virtualne stvarnosti”. 

 Razgovarala: Ana Meštrović

 http://www.alfa-portal.com/zdravlje-2/intervju-dr-davor-moravek-o-ovisnosti-o-internetu

Zlouporaba sedativa

Veliki problem u sklopu ovisnosti o benzodijazepinima je njihova laka dostupnost. Ovisnici o benzodijazepinima ne moraju učiniti ništa osobito - mogu se uputiti u prvu ljekarnu i bez problema mogu kupiti po vrlo povoljnoj cijeni svoje sredstvo ovisnosti.

'ČAROBNI LIJEKOVI' I VELIKI PROBLEM

Od šezdesetih godina prošlog stoljeća u medicinskoj su upotrebi sedativni lijekovi. U početku su shvaćeni kao 'čarobni lijekovi' za rješavanje životnih teškoća, no to ne mora biti tako - istraživanja su pokazala da je do pet posto osoba koje su koristile benzodijazepine o njima postalo i ovisno.

Sedativni lijekovi koriste se uspješno u tretmanu brojnih psihičkih tegoba: tjeskobe, depresije, naglih promjena raspoloženja, psihičkih tegoba uzrokovanih stresom i apstinencijskih smetnji alkoholičara te ovisnika o opojnim drogama. Mnogo je ljudi upoznato s pozitivnim djelovanjem tih lijekova, manji broj ljudi uzima ih same ili u kombinaciji s drugim sredstvima u svrhu drogiranja.

Mnogi problemi u braku, obitelji ili poslu posljedica su neprepoznatih psihičkih smetnji. Preporuke bliskih osoba koje koriste lijekove za neke tegobe pa daju 'na probu' neki od lijekova ili uzimanje lijekova iz kućne apoteke djece i adolescenata može biti početni korak prema zloporabi sedativa.

Veliki problem u sklopu ovisnosti o benzodijazepinima je njihova laka dostupnost. Ovisnici o benzodijazepinima ne moraju učiniti ništa osobito - mogu se uputiti u prvu ljekarnu i bez problema mogu kupiti po vrlo povoljnoj cijeni svoje sredstvo ovisnosti. Pravila su u Hrvatskoj postrožena tek unazad nekoliko zadnjih godina, neovlašteno posjedovanje postalo je kažnjivo, no ipak je sveukupno gledano nadzor relativno slab. Ako ne postoji dobar nadzor, umanjena je ili čak onemogućena liječnička paska nad bolesnikom i njegovom terapijom.

Kratko uzimanje koje to ne ostaje

Benzodijazepine dijelimo na visokopotentne - kratko djelujući lijekovi, velike učinkovitosti, ali s većom opasnošću od stvaranja ovisnosti, te niskopotentni, koji imaju dulje i manje intenzivno djelovanje. U manjim dozama ti lijekovi djeluju umirujuće, u srednjim dozama umiruju tjeskobu, a u višim dozama djeluju uspavljujuće. Pojedini lijekovi su bolji kao sredstvo za uvođenje u san, drugi ne uspavljuju toliko i djeluju povoljno na tjeskobu i uznemirenost. Na žalost, dugotrajnom primjenom pojedini sedativni lijekovi mogu dovesti do neželjenih efekta - lijekovi za spavanje mogu izazvati nesanicu, lijekovi za smirenje mogu izazvati nemir, ako se ne uzimaju svakodnevno ili čak više puta na dan.

To ne znači da te lijekove treba izbjegavati u situacijama kada je to medicinski opravdano, nego je bitno strogo se pridržavati liječničkih uputa. Ti lijekovi mogu biti vrlo učinkoviti, a dok se kontrolirano rabe, za organizam su nisko toksični, u toj mjeri da pojedine lijekove mogu koristiti i trudnice. Ipak treba spomenuti da se sedativi često nekritično koriste čak i u trudnoći i u periodu kad je to za sam plod visoko rizično, jer za pojedine sedative je dokazana teratogenost.

Česta je situacija da liječnik propiše lijek, navede da ga treba kratkotrajno primjenjivati, a pacijent ga nakon toga, jer se uz lijek osjeća bolje, nastavi uzimati po svom nahođenju dulje razdoblje. Početni pozitivni efekt se s vremenom gubi zbog promjena u kemiji mozga (neurotransmiteri, posebice GABA), a uslijed toga se javljaju tjeskoba, nemir, mišićna napetost, moguće su nagle promjene raspoloženja, zaduha, mučnina i poremećaji spavanja. Ako se jave ti simptomi, ne smije se naglo prekidati lijek, nego se pristupa postupnoj redukciji doze ili ordinira zamjenski lijek. Ako je za isti efekt potrebno sve više lijeka - tada je riječ o povišenoj toleranciji na benzodijazepine.

Sve uz liječnički nadzor

Kod vrlo visokih doza koje su deset i više puta veće od početne, potrebno je u liječenju primijeniti vrlo specifične lijekove - stabilizatore raspoloženja, antidepresive s anksiolotičkim djelovanjem te postupno reducirati benzodijazepin, često uz zamjenu kratko djelujućih dugo djelujućima. To je potrebno raditi uz liječnički nadzor, jer su apstinencijski simptomi ponekad jako izraženi. Miješanje raznih tableta, kombinacija svega s alkoholom ili drugim psihoaktivnim drogama može dodatno zakomplicirati stvari, a pojedine kombinacije mogu biti i jako toksične. Kada se uzimaju medicinski opravdano, nadzirano i prema uputama, ti lijekovi mogu biti vrlo korisni i sigurni.

Nekontrolirano uzimanje može dovesti do intoksikacije: poremećena koordinacija pokreta, nerazgovijetan govor, pospanost, promjena stanja svijesti, usporeno i otežano disanje, drhtavica. Vrlo visoke doze lijeka mogu biti otrovne te je tada nužna hitna medicinska intervencija. Te su krizne situacije posebno česte u osoba s jakom tjeskobom, nakon jakog stresa ili kao posljedica duševnih smetnji, te je nakon otrežnjenja nužno provesti psihoterapijsko liječenje, a prema mogućnosti i obiteljsko liječenje. Ako se razvije tolerancija na visoke doze sedativa, moguće su i teže smetnje ustezanja pri naglom prekidu uzimanja sredstva koje uključuju osjećaj psihičke i fiziološke nelagode, epileptične napadaje, osjećaj slabosti, pojačano znojenje, ubrzani puls, drhtanje ruku, jezika i vjeđa, nesanicu, mučninu i povraćanje, obmane i vizije, nemir, tjeskobu, razdražljivost. Vrijeme koje je potrebno da bi se osjetile smetnje ustezanja ovise o vrsti sredstva te o tome je li kratka ili duga djelovanja. Mogu se pojaviti u roku dva do tri dana kod sredstva koje se brzo izlučuju iz tijela, te mogu trajati danima. Zbog mogućih komplikacija, odvikavanje od sredstva mora biti postupno i strogo liječnički nadzirano. Osobe koje zlorabe ta sredstva bolje odgovaraju na bolničke programe ako prihvaćaju dugotrajniju grupnu terapiju. Dodatna terapija i lijekovi mogu biti potrebni kod osoba s mentalnim poremećajima kao što je depresija.

Originalno objavljeno 3.1.2012 na adresi:

 http://www.dnevno.hr/kolumne/psihijatar_u_kuci/zlouporaba_sedativa/515980.html

Droge i reproduktivno zdravlje

Trudne ovisnice često pokazuju zabrinutost za posljedice po dijete, no brojna istraživanja upućuju na to da smanjuju unos droga za vrijeme trudnoće, iako uvijek ne uspostavljaju apstinenciju. 

Kada roditelji zlorabe droge ili alkohol, moguće su brojne pogubne posljedice za djecu: zanemarivanje, razvojni poremećaji, emocionalno i fizičko zlostavljanje. Stoga ta problematika zahtjeva timski interdisciplinarni pristup i praćenje rizične populacije, posebice mladih žena u reproduktivnoj dobi, pravovremenu prevenciju oštećenja ploda i kasnije praćenje ginekologa, pedijatra i socijalnog rada, kako bi se obitelj i djeca ovisnika na najbolji način zaštitila. Brojna istraživanja upozoravaju da alkohol, duhan, pojedini lijekovi i ilegalne droge mogu utjecati na reproduktivnu sposobnost muškaraca i žena, te dovesti do oštećenja ploda. Stoga je nužno da se medicinski prati zloporaba legalnih i ilegalnih droga za vrijeme trudnoće. Ilegalne droge prolaze kroz posteljicu i mogu izravno toksično djelovati na plod kao i na ovisnost ploda i majke. 

Majke – ovisnice rjeđe doje djecu, no nužno je da se konzultiraju o mogućim štetnim posljedicama, jer se niz toksičnih supstanci može naći i u mlijeku. Trudne ovisnice često pokazuju zabrinutost za posljedice po dijete, no brojna istraživanja upućuju na to da smanjuju unos droga za vrijeme trudnoće, no ne uspostavljaju uvijek apstinenciju. Pristup ovisnoj ženi ima specifičnosti, posebice zbog tipičnih svojstva osobnosti: nizak stupanj samopoštovanja i samopouzdanja, brojni socijalni, obiteljski i međuljudski problemi, slabije mogućnosti prilagodbe, te česte depresije i tjeskobe. Čest je osjećaj krivnje i srama zbog zloporabe droga, posebice zbog dojma da su nedostojne materinstva. 

Mnogo žena zlorabi više raznih sredstava ovisnosti, te ako nisu uključene u program liječenja, zanemaruju prenatalnu zaštitu, te su izložene rizicima zaraze infektivnim bolestima kao što su hepatitis, spolne bolesti te (u našoj sredini rijetko) HIV infekcije. Problemi s govorom u razvoju dokumentirani su u djece koja su bila izložena utjecaju više droga za vrijeme trudnoće. Komplikacije povezane sa zlorabom droga mogu biti vidljive neposredno po porodu, no pojedina djeca mogu imati teškoće u duševnom razvoju i do dvije godine života. 

Genetske predispozicije 

Genetske predispozicije u slučaju ovisnosti u obitelji mogu biti velik rizik, čak i do tri puta veće izglede razvoja nego uže na koje nemaju takvu povijest. Problem seksualnog zlostavljanja može biti rizičan za razvoj ovisnosti, a ovisnice su često zbog životnog stila izložene zlostavljanju, posebice seksualnom. Pod utjecajem droga i alkohola, također su česte i »neželjene« trudnoće. Ako se to dogodi u ranoj adolescentskoj dobi, mogući rizici su više spontanih abortusa, niža porođajna težina djeteta, češće zlostavljanje djeteta, siromaštvo i dugotrajno siromaštvo obitelji. To sve je vrlo složen problem i zahtjeva pomoć socijalne službe, pa i karitativnih organizacija. Važno je pratiti i u kojoj mjeri majka ovisnica prihvaća odgovornosti roditeljstva. Osim općenitih, socijalnih i zdravstvenih posljedica, zloraba pojedinih sredstava ovisnosti ima specifične posljedice. 

Amfetamini: Utjecaj amfetamina na trudnoću potvrđuju njihovu povezanost s povećanim rizi kom strukturalnih mal formacija srca i velikih krvnih žila. Suženje krvnih žila može biti specifičan problem. Pojedina istraživanja upućuju na to da zloraba metamfetamina može do vesti do preranog poroda, niske porođajne težine djeteta, te potencijalna oštećenja mozga u djeteta, kao i rizika spontanog abortusa. 

Kokain: Izaziva uočljivi porast srčane frekvencije kako u majke, tako i u ne rođena djeteta, što dovodi do smanjene opskrbe kisikom i protoka krvi kroz posteljicu. Osim niske porođajne težine i usporena razvoja ploda, opisana su i teška krvarenja u mozgu, novorođenčad može biti prenadražena i nemirna. Moguća su i odljuštenja posteljice, što može dovesti do prerana poroda ili spontanog abortusa. Opisane su i urođene anomalije urogenitalnih organa. Moguća su i neurološka oštećenja u obliku poremećenoga mišićnog tonusa, drhtavice, smetnje pri sisanju, preosjetljivost na stresove iz okoline, te slaba samokontrola ponašanja, uz probleme zapažanja. Nisu zapažene veće posljedice na dijete u smislu oštećenja ploda u očeva ovisnika o kokainu. 

Marihuana: Studije humanih trudnoća nisu jednoznačne, spominju se ubrzana srčana frekvencija ploda, povećana učestalost prijevremenog poroda i niža porođajna težina djeteta uz neonatalne infekcije, tegobe s disanjem prijevremeno rođenih. Problem u određivanju specifičnih učinaka marihuane su pridružene ovisnosti, najčešće pušenje duhana. Pušenje tijekom trudnoće je siguran čimbenik koji pokazuje embriotoksično i fetotoksično djelovanje. Uživanje marihuane tijekom trudnoće je povezano s zdravstvenim problemima fetusa, te se preporučuje suzdržavanje od konzumiranja tijekom cijele trudnoće kao i razdoblja dojenja. Pojedina istraživanja upozoravaju da bi marihuana mogla dovesti do smetnja sličnih alkoholizmu, posebice fetalnom alkoholnom sindromu koji se očituje u nenormalnom obliku glave, male veličine, te oštećenjima živčanog sustava. Neka istraživanja upu uju na to da u vrlo mladih majki, novorođenčad može biti posebno izložena oštećenjima od marihuane, posebice u prvom trimestru trudnoće, a majka nije ni svjesna da je trudna. Simptomi kao ekscesivni grčevi te razdražljivost slična sindromu ustezanja novorođenčeta su opisani u majki koje su koristile mnogo marihuane. U muškaraca koji uživaju marihuanu, zapaženo je da može biti smanjen broj aktivnih spermija, što može dovesti do smanjene plodnosti, češćih spontanih pobačaja te drugih zdravstvenih rizika. Već i pasivno pušenje marihuane u blizini trudnice može ugroziti majku i dijete. 

Narkotici općenito imaju malen učinak na fetus. Ako majka uzima visoke doze, moguće je da dijete razvije sindrom ovisnosti po porodu, ali povremena zloporaba u načelu ne dovodi do toga. 

Sindrom ustezanja 

Dramatični sindrom ustezanja uključuje izrazit nemir, drhtanje cijelog tijela, grčeve, poremećaj sna i hranjenja, povraćanje, proljeve, vrućicu, šmrcanje, nepravilno disanje te moguće konvulzije (epilepsiju). Te se smetnje mogu javljati nekoliko dana, rijetko nekoliko tjedana po porodu. Traju od mjesec do tri mjeseca. Smetnje pažnje, usporena psihomotornog razvoja te razdražljivosti i percepcije mogu se zapaziti i u kasnijem razvoju djeteta. Velik broj ovisnica je u reproduktivnom razdoblju. Hormonalna neravnoteža koja nastupa uzimanjem opijata te posljedične neredovite menstruacije navode djevojke na pomisao o nepotrebnosti kontracepcije. U fazama apstinencije ili pri smanjenu uzimanja opijata uspostavlja se ovulacijski ciklus, uz veću mogućnost začeća. Važno je napomenuti da u ovisnica prihvaćanje supstitucijske terapije strukturiranim programom, gdje je osim rehabilitacije roditelja ovisnika moguć i rad na roditeljskoj odgovornosti. Već i jedno uzimanje droge može voditi u teški povratak drogiranju – čak i nakon višegodišnje apstinencije. 

Početni zahtjevi liječenja su minimalizacija medicinskih i socijalnih komplikacija zloporabe droga, a u uspješnom tretmanu i trajna apstinencija. Odgovorno roditeljstvo, za osobu koja je imala problem s uzimanjem štetnih psihoaktivnih supstanci, ne znači samo trud na minimalizaciji štetnih posljedica o dijete, nego i konstantan napor obitelji i zajednice na pomoći mladim ljudima kako bi uspjeli odgojiti djecu bez stigmatizacije, zanemarivanja ili zlostavljanja. Tada genetski rizici da bi djeca ovisnika i sami postali ovisnici ili osobe s duševnim ili drugim zdravstvenim problemima postaju minimalni. Odgovorno roditeljstvo za ovisnika je prihvaćanje dugotrajne obaveze, a uz educirane stručnjake koji će im dati ginekološku, pedijatrijsku, odgojnu i socijalnu skrb mogu osigurati svojoj djeci život bez velikih rizika. 

Tekt originalo objavljen 30.12.2011 na adresi: 

http://www.dnevno.hr/kolumne/psihijatar_u_kuci/droge_i_reproduktivno_zdravlje/511542.html

Snaga šutnje i odbacivanja

OSTRACIZAM

Za onoga koji ignorira, ovisno kako je to učinjeno i koji su motivi, čin ignoriranja može ili ne mora biti vrijedan pozornosti, može biti odbojan ili može osnaživati, a za onoga koji je ignoriran, taj čin može u određeno vrijeme biti psihološki beznačajan dok naprotiv, biti ignoriran može simbolizirati nečiju ne-egzistenciju i biti razornije od najoštrije riječi ili najteže kazne.

Šutnja uz ignoriranje jedan je od važnijih oblika socijalnog utjecaja. Prelazi kulture, vrijeme, od formalno deklarirana egzila vladajućih institucija i religijskih pravila, do kratkotrajnih prekida u školskim stankama i neočekivanih šutnji ili izbjegavanja pogleda u partnerskim međuljudskim odnosima.

Za razliku od drugih oblika ponašanja, na primjer fizičkog zlostavljanja, odbacivanje karakterizira ne-ponašanje. Ciljane osobe mogu primijetiti da su ignorirane i misliti u sebi: »Događa li se to uistinu ili je to moja imaginacija? Jesu li oni ljutiti na mene? Jesam li toliko nebitan za njih da me niti ne primjećuju?« Upravo ta prijetvornost čini odbacivanje jedinstveno snažnim i često rabljenim, jer se rabi bez priznanja i bez isprike da se čini.

Termin ostracizam se upotrebljava u značenju ignoriranja ili isključivanja pojedinaca ili grupa. Grčki izvornik »ostrakismos« znači praksu odbacivanja osoba s diktatorskim ambicijama iz demokratske države, Atene 488. – 487. prije Krista. Građani su dali svoj glas za egzil pojedinaca zapisivanjem na 'ostraca' (komad grnčarije).

Za onoga koji ignorira, ovisno kako je to učinjeno i koji su motivi, čin ignoriranja može ili ne mora biti vrijedan pozornosti, može biti odbojan ili može osnaživati.

Za onoga koji je ignoriran, taj čin može u određeno vrijeme biti psihološki beznačajan dok naprotiv, biti ignoriran može simbolizirati nečiju ne-egzistenciju i biti razornije od najoštrije riječi ili najteže kazne.

Sam čin ignoriranja istodobno napada četiri osnovne ljudske potrebe; osjećaj povezanosti i pripadnosti je poremećen, kontrola između željenih radnji i ciljeva je razdvojena, samopouzdanje je poljuljano s čuvstvima stida, krivnje ili inferiornosti, osjećaj da je »poput duha«, promatrajući kakav bi život bio da »ne postoji«.

U društvenim odnosima, uporaba je i urođena i naučena. Razvojni psiholozi dokumentiraju upotrebu izbjegavajućega i isključujućeg ponašanja u djece, uz druge tehnike kao formu vršnjačkog odbacivanja u grupi. Adolescentice preferiraju taktiku izbjegavanja i šutnje za vrijeme sukoba, dok adolescenti preferiraju fizičko nasilje kao način razrješenja konflikta. Odbačena djeca, koju ne vole vršnjaci i zanemarena djeca koju ne primjećuju vršnjaci mogu se osjećati ugroženima, ali na različite načine. Dvije trećine do tri četvrtine ispitivanih u pojedinim studijama naveli su da su primjenjivali taktiku negovorenja u prisutnosti voljene osobe.

»Tiha misa« je zamijećena kao bihevioralni simptom degradirajućeg braka. U bračnim odnosima, tihi tretman jednako često rabe i muževi i žene te se koristi primarno za prekid partnerova ponašanja, a ne u svrhu iznošenja na vidjelo. Postoji pozitivna korelacija između uporabe tihog tretmana i neuroticizma. Parovi koji imaju manje zajedničkih crta češće rabe tihi tretman i druge taktike manipulacije nego oni koji su sličniji i dobro složeni. Osobe koje su devijantne u odnosu prema očekivanjima drugih, čest su cilj odbacivanja.

Svrha odbacivanja često je u tome da se ciljana osoba vrati u zajednicu ili da se potpuno izbaci. Oba cilja jačaju kohezivnost grupe koja vrši pritisak. Reakcije mogu biti trenutačne – odbacujući odgovor, loše raspoloženje, povrijeđeni osjećaji, psihološko uzbuđenje. Kratkotrajne: pokušaj ponovna zadobivanja potreba pojačavanjem veza s drugima, pokušaj samoafirmacije, preuzimanja kontrole, održavanja kulturnih pufera. Dugotrajne: samopostavljena izolacija, naučena bespomoćnost, nisko samopouzdanje, utučenost. Stoga se treba upitati - primjenjivati ili ne na dulje vrijeme prema nekome bliskome tu taktiku pritiska, jer su moguće posljedice pogubne – trajno odbacivanje.

Preporuke za osobe koje su sklone »tihom tretmanu« u bračnim/obiteljskim okvirima: suzdržavajte se upotrebljavati tihi tretman, njegovi efekti su pogubniji za vezu nego što zamišljate. Ako ga morate primijeniti, kažite da ste uznemireni, da ne želite govoriti jer trebate vrijeme za sebe, da ćete doći kasnije i raspraviti to u određenom vremenu (prema mogućnosti ne dulje od nekoliko sati). Tako je ciljana osoba svjesna što se događa, zašto se događa i da će to završiti.

Vjerojatno je bolje fizički se maknuti iz situacije na neko vrijeme nego održavati tihi tretman u prisutnosti ciljane osobe. Ohladiti se i dati si nužan predah jednostavnije je nego održavati stalni trud u pretvaranju da ciljana osoba ne postoji. Za osobu koja prima tihi tretman: biti svjestan znakova koji bi vas pomakli od toga da pokušavate postići pomak ka ponovnom zadovoljenju potreba koje su ugrožene na to da se prihvati unutarnja poruka koju ostracizam donosi – za one koji su odbačeni to je bespomoćnost i besmislenost. Kada ti znakovi dosegnu površinu, napuštanje grupe ili odnosa može biti najbolja opcija.

Tekst originalno objavljen 08.12.2011:
http://www.dnevno.hr/kolumne/psihijatar_u_kuci/snaga_sutnje_i_odbacivanja/481337.html

Rekreativno na steroidima – novi trend (ne)legalnog drogiranja?

ANABOLIČKI ANDROGENI STEROIDI

Kad je atleta na svom vrhuncu, ali ipak ne može zadovoljiti lokalne ili svjetske natjecateljske standarde, često poseže za artificijelnom pomoći u pokušaju da poveća svoje fizičke sposobnosti.

Anabolički androgeni steroidi (AAS) rastući su problem zbog svojih nuspojava i primjene u populacije koja se bavi sportskim aktivnostima. Većina njih klasificirana je na listu zabranjenih supstanci u sportu (doping), dok su u načelu legalne supstance sa medicinskom upotrebom.

Zlouporaba AAS nije ograničena samo na organizirani sport, već je široko raširena te je neriješeni javnozdravstveni problem. Niske cijene na crnom tržištu, laka dostupnost AAS, body – building klubovi te oglašavanje na internetu, čimbenici su porasle zlouporabe. Želja u skupini natjecateljskih atleta da uspiju, snažan je stimulans te je uzimanje legalnih supstanci za ilegalnu svrhu postizanja ovih ciljeva postalo izvor zabrinutosti za zdravstvene djelatnike.

Kad je atleta na svom vrhuncu, ali ipak ne može zadovoljiti lokalne ili svjetske natjecateljske standarde, često poseže za artificijelnom pomoći u pokušaju da poveća svoje fizičke sposobnosti.

Ljudi koriste testosteron kako bi obnovili “vitalnost” otkad je efikasnost pojedinih hormonalnih komponenti prvi put opisana od strane Brown-Sequarda 1889. On opisuje obrat u svom vlastitom starenju nakon samoapliciranja testikularnog ekstrakta, potaknuvši na taj način cijeli niz eksperimenata o hipotetskim efektima zaustavljanja starenja putem testikularnih hormona daleko prije nego je testosteron potvrđen. Prva uporaba u svrhu poboljšanja atletskih sposobnosti desila se ubrzo, 1896. godine. Suvremenik Brown-Sequarda samoaplicirao je testikularni ekstrakt te mjerio snagu svojih prstiju. Atlete su koristili pročišćeni testosteron od njegove prve dostupnosti. Fiziološka koncentracija androgenih steroida povezana je s pozitivnim osjećajima kao što su sreća, relaksacija i libido. Posebice testosteron može također igrati važnu ulogu kod kognitivnih funkcija. Sintetski steroidi koji se često zlorabe zbog svojih efekata uvećanja mišićne mase, razvijeni su kroz modifikaciju testosterona u naporima da se pojača farmakološka djelotvornost steroida. Moderno korištenje anaboličkih steroida u atletskim natjecanjima datira od Olimpijskih igara u vrijeme hladnog rata. U modernom natjecateljskom sportu, posebice međunarodnom, bespoštedni zahtjevni trening za natjecanja povećava zahtjeve na atlete da pokušaju poboljšati svoje performanse. Međunarodni Olimpijski odbor zabranjuje uporaba anabolika 1964. godine, no praksa korištenja se proširila i vjerojatno doživjela vrhunac u atletskom programu u DDR-u 1970-tih. Kao vid nadzora nad dopingom u humanom sportu, Međunarodni Olimpijski Odbor (IOC) – medicinska komisija je uvela anaboličke steroide kao zabranjenu klasu od 1974. godine. Organizacije poput Svjetske Anti-Doping Agencije (WADA) u javnost iznose popis zabranjenih tvari i metoda. WADA lista, koja je najopsežnija, ažurira se godišnje. Zabranjene supstance daju atletima nefer natjecateljsku prednost ili ugrožavaju njihovo zdravlje, stoga su u suprotnosti sa sportskim duhom. Atlete često koriste razne steroide istovremeno, posebice ponovno u visokim dozama. Uz to, izvještaji o hepatalnim, endokrinološkim, kardiovaskularnim, mišićnim kao i subjektivnim nuspojavama anaboličkih steroida dokumentirani su i kod uporabe u niskim dozama.

Nadzorom lijekova u sportu, anabolički steroidi su klasificirani kao sredstva koji pojačavaju performanse, a pritom su štetna za zdravlje. Nema pouzdanih podataka o prevalenciji AAS zlouporabe u raznim populacijama ili zemljama, posebice jer većina atleta i studenata zbog prohibicije ili etičkih aspekata ne priznaju zlouporabu AAS. Često su svjesni rizika svog izbora, no ipak su spremni ugroziti se bez dubljeg promišljanja.

Epizodno korištenje

Konzumacija anabolika često započinje u adolescenciji. Učestalost konzumacije AAS jako varira, posebice kod dječaka, ovisno o zemlji i vremenu pojedinih istraživanja. Studije potvrđuju da konzumacija u populaciji adolescenata varira od 1 do 12% za dječake te od 0.5 do 2.9% kod djevojčica. Procjenjuje se da postoji od 1 do 3 milijuna sadašnjih ili bivših korisnika AAS u Sjedinjenim Državama. Mnogi od njih su mlađi odrasli ljudi. Novije procjene upućuju na to da od 4 do 12% srednjoškolaca u SAD-u su koristili AAS barem jednom u životu. Nova istraživanja koje je proveo BlueCross and Blue Shield Association izvješćuju da su AAS druga po učestalosti korištena supstanca za koju se zna da se koristi u svrhu poboljšanja atletskih performansi kod 12 do 17 godišnjaka, te se češće koristi samo kreatinin (31 nasuprot 57%,). Od 65 do 84% adolescenata koji su korisnici AAS participiraju u atletskim natjecanjima. Nakon Olimpijskih atleta, druga po učestalosti grupa za koju se vjeruje da zlorabe AAS su body bilderi i/ili dizači utega, budući da na brojnim bodibilderskim natjecanjima stvarno ne testira na AAS. Posebice se ovo dešava se u privatnim gimnastičkim dvoranama kod ne-natjecateljskih rekreativnih atleta. Veza između korištenja suplemenata, droga i AAS sugerira da efikasna prevencija AAS mora biti fokusirana na određene specifične rizične faktore AAS uporabe.

AAS se uobičajeno koristi u ciklusima, što znači epizodama korištenja u trajanju od 4 do 12 tjedana ili više koju slijedi period slične dužine bez AAS. Korisnici često uzimaju različite tipove AAS u isto vrijeme. Ovo se referira kao “stokiranje”. Teorija iza ovog obrasca uzimanja je da se tako aktivira više steroidnih receptora u mišićima te da neki steroidi djeluju sinergijski kad se kombiniraju.

Neželjene nuspojave kod adolescenata uključuju one koje se bilježe kod odraslih – akne, snižavanja hipotalamičko - pituitarno gonadalne osi, neželjeni lipidni profil, jetrenu disfunkciju, tumore. Moguće su ozbiljne kardiovaskularne komplikacije te promjene u koštanoj i mišićnoj strukturi. Dodatno, budući da je testosteron prekursor estrogenima, javlja se akceleracija epifizealne maturacije dugih kostiju te skraćenje što predviđa visinu u odraslih. Kod djevojaka i žena hirtuitism i poremećen ovarijalni i menstrualni ciklus može se desiti kod relativno malih doza AAS.

Uobičajeni putovi narkotika

Izvještaji o slučajevima promjena u ponašanju uključuju pojačanu agresivnost, euforiju, smanjen umor, promijenjen libido i promjenljivo raspoloženje, što sve nestaje nakon prekida uzimanja sredstva. Vjeruje se ili se zna da ASS imaju i druge efekte koji mogu imati utjecaja na atletske performanse, uključujući pojačanu agresivnost i mogućnost ranijeg oporavka nakon vježbanje te je stoga moguć intenzivniji trening. Čini se da AAS djeluju putem uobičajenih putova narkotika, kroz mezolimbički dopaminski sistem. Agresivno ponašanje i promjene raspoloženja povezane su sa upotrebom AAS u analizama slučajeva, animalnim studijama i kontroliranim kliničkim ispitivanjima. Postoji tek manji broj studija koje povezuju agresivno ponašanje i promjene raspoloženja uz AAS u populaciji body bidera i dizača utega. S druge strane, mnogi body bilderi navode da osjećaju da AAS dovodi do antidepresivnog osjećaja. Depresija može biti rezultat i prekida unosa AAS. Primjerice, kad atleta prekine konzumaciju AAS neposredno pred natjecanje kako bi zavarao doping test, može ući u depresivnu krizu odnosno može se javiti gubitak motivacije za vrijeme natjecanja.

Doping i Anti-doping mjere koje se koriste kod organiziranih sportova dovele su do smanjenja upotreba AAS kod pojedinih skupina sportaša, no u drugih rizičnih skupina kako i u općoj populaciji u pojedinim zemljama je u porastu. Želja za pojačanim performansama, snagom i izdržljivosti dugoročno gledano, može zbog nuspojava ovih medikamenata dovesti do znatnih javnozdravstvenih problema, stoga je potrebno raditi na ciljanim preventivnim aktivnostima, uz njegovanje sportskog duga kod mladih te razvijanja svijesti o štetnosti dopinga po zdravlje već od rane adolescencije, ne samo kod vrhunskih sportaša.

Tekst originalno objavljen 02.12.2011.
http://www.dnevno.hr/kolumne/psihijatar_u_kuci/ovisnosti/rekreativno_na_steroidima__novi_trend_nelegalnog_drogiranja/452495.html

Alkohol i medijska propaganda

Masovni mediji i marketing, povijesno gledano, predstavljaju značajan čimbenik u propagiranju i širenju potrošnje alkoholnih pića kao i drugih proizvoda štetnih po ljudsko zdravlje. Brojne zemlje su u različitim kontekstima ograničavale reklamiranje, odnosno redefinirale su moralna načela dopuštenosti oglašavanja prodaje. Postoje primjeri potpune zabrane propagiranja alkohola – no to je često bilo prolazno. Globalizacija trgovine alkoholnim pićima prisilila je cijeli niz zemalja da smanje ograničenja. Pitanje je – zašto, ukoliko su poznate štetne posljedice, te gdje je u tome naša budućnost?

Zadnjih godina bilježimo porast potrošnje pojedinih alkoholnih pića, ponajviše piva te u zadnje vrijeme voćnih piva, dok problem pijenja među mladima ostaje značajan društveni problem. Stoga je uz sve preventivne mjere koje se poduzimaju, a vezano uz ovaj problem, potrebno razmotriti sadašnje stanje marketinga i odnose masovnih medija.

Problem pijenja u masovnim medijima u Hrvatskoj višegodišnje je reguliran brojnim propisima. Postoji zabrana reklamiranja (oglašavanja) alkoholnih pića (regulirano člankom 56 Zakona o Hrani, NN 107/03) no iz ovog je izuzeto reklamiranje piva, vina i voćnih vina. Kako raste upravo potrošnja piva, dok oni alkoholni proizvodi koji se ne reklamiraju pokazuju znatan pad potrošnje – ima li na količinu ukupnog popijenog pića utjecaj upravo marketing?

Pojedini stručnjaci su kritični prema ovom fenomenu te upozoravaju na to da dio pića (posebice pivo) možda troše turisti, koji zadnjih godina u većem broju posjećuju Hrvatsku. S druge strane – industrija piva, i to svi proizvođači piva u Grupaciji pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, već 2005. godine izradili su Kodeks odgovornog marketinškoga komuniciranja, a 2010. godine ovaj kodeks je pooštren u cilju aktivnog promicanja visokih etičkih standarda marketinške komunikacije proizvođača piva u Republici Hrvatskoj.

Reklamne poruke o pivu ne smiju se upućivati maloljetnicima niti prikazivati maloljetnike kako konzumiraju pivo. Reklamne poruke o pivu ne smiju promicati pivo u medijima, programima ili događajima koji se obraćaju maloljetnicima. Reklamne poruke o pivu ne smiju ohrabrivati pretjeranu ili neodgovornu konzumaciju niti predstavljati apstinenciju ili umjerenost na negativan način, ne smiju sugerirati povezanost s nasiljem, agresivnim ili protudruštvenim ponašanjem niti poticati agresivno ponašanje te ne smiju pokazivati ljude koji se čine pijanim ili na bilo koji način implicirati da je pijanstvo prihvatljivo.

U skladu s odredbom članka 2., stavka 1.b Smjernica 2000/13/EC od 20. ožujka 2000. godine o približavanju zakona koji se odnose na deklariranje, prezentacije i reklamiranje hrane u zemljama članicama, reklamne poruke ne smiju pivu pripisivati svojstva sprečavanja, tretiranja ili liječenja ljudskih bolesti niti upućivati na takva svojstva.

Ovaj pozitivni pomak te intencija industrije alkoholnih pića da bude važan čimbenik u definiranju pravila i njihova želja da provode «edukaciju», odnosno da problem pijenja alkohola prebace iz sfere samog sredstva na nivo osobne odgovornosti, te promicanje «odgovornog pijenja» ostavlja otvorenim brojna pitanja.

Naime, da li samo pijenje, uz postupnu sve veću potrošnju, kroz duži niz godina predstavlja problem te u kojoj mjeri izloženost reklamnim porukama odnosno povezivanje pijenja s pojedinim pozitivnim obrascima ponašanja može dovesti do veće prevalencije same alkoholne ovisnosti?

Postoje brojne studije koje ukazuju da sama edukacija o «umjerenom pijenju» nije dostatna.

Istraživanja ukazuju da je oglašavanje povezano s korištenjem alkohola kod mladih, posebice s inicijacijom pijenja i opasnih obrazaca pijenja. «Lažna propaganda» je propagiranje da proizvod sadrži nisku količinu alkohola kada se konzumira u miješanim pićima (koktelima) ili ukoliko se targetiraju vulnerabilne skupine. Sam marketing pića i hrane je s druge strane reguliran međunarodnim sporazumima (WTO - GATS) Svjetske Trgovinske Organizacije, koji su doveli do liberalizacije međunarodne trgovine hranom i pićima, a to je dovelo i do toga da pojedine zemlje članice sporazuma (pa i članice EU odnosno EEP) ne mogu više postavljati selektivne barijere kontrole i državnog monopola nad prodajom alkoholnih pića. Primjer toga su svakako Švedska, Norveška te Quebec u Kanadi.

Zdravstveni rizici moraju stoga biti vrlo jasno definirani i obrazloženi kako bi se mogla pooštriti regulativa odnosno smanjenje dostupnosti alkoholnih pića. Smatra se da se godišnje oko 3,8% svjetske smrtnosti odnosno 4,6% invaliditeta može povezati s posljedicama pijenja alkohola. Glavni rizici uključuju alkoholizam, probleme s upravljanjem motornim vozilima, povrede, fetalni alkoholni sindrom, ali ne može se isključiti ni rizike vezane uz umjereno pijenje.

Povećanje cijene alkohola generalno gledano vodi do smanjenja konzumacije, no tek dugoročno promatrano. Promatraju li se zemlje s najnižom cijenom alkohola u EU, a to su Njemačka i Rumunjska, vidi se da je u Njemačkoj cijena alkohola najniža, a i količina popijenog alkohola je među najvećima. Istraživanja ukazuju da bi u Engleskoj povećanje cijene jedinice pića na minimalno 0,56 Eura dovelo do smanjenja količine popijenog alkohola od 10,3% za rizično pijenje, a u općoj populaciji za 6,9%. S druge strane, Švedske studije su ukazale da ukoliko je povećanje cijene pića selektivno, tada raste potrošnja jeftinijih pića.

Utjecaj reklama na mlade predmet je debata. Mladi ljudi su izloženi reklamama za alkoholna pića jer se ovi reklamiraju kao i drugi proizvodi. Iako ove reklame ne moraju biti direktno upućene mladima, mogu dovesti do ranijeg početaka pijenja, veće konzumacije i uslijed toga veće štete, te su ti fenomeni dokazani na isti način kao i za duhanske proizvode te reklamiranje «brze hrane».

U Sjedinjenim Američkim Državama, koje imaju daleko striktnije provođenje politike dostupnosti alkohola maloljetnicima te nižu stopu pijenja među mladima od većine europskih država, analize su ukazale da bi kompletna zabrana reklama za alkoholna pića mogla smanjiti mjesečnu stopu pijenja među mladima za 24%, a stopu periodičkih opijanja za čak 42%. Ispitivanja u Novom Zelandu, na kohorti mladih u dobi od 13 do 15 godina ukazala su da izloženost reklamama za alkoholna pića u dobi od 15 godina značajno povećava pijenje piva u dobi od 18 godina. Kod djevojčica u dobi od 13 godina, prisutna je negativna asocijacija prema pijenju. Nije se pokazalo da bi reklame imale značajan učinak na pijenje vina ili žestokih pića bez obzira na spol.

Problem svakako predstavlja i činjenica da proizvođači piva često sponzoriraju sportske događaje, što posebice kod mladih muškaraca, zainteresiranih za sport, dovodi do značajno većeg izlaganja pozitivnim marketinškim porukama.

Zbog svega navedenog, uloga marketinga u zemljama EU te politika mjera za smanjenje potrošnje alkohola morala bi u značajnijoj mjeri biti studirana u smislu općepopulacijskih posljedica, a ne samo u smislu izbjegavanja reklamiranja rizičnim skupinama.

Istraživanja ukazuju na to da već samo posjedovanje sponzorskih proizvoda (majice, kape i drugo) može biti poticajno za pijenje odnosno početak pijenja kod mladih, isto kao i izloženost natpisima na prodajnim mjestima.

Izloženost reklamnim porukama, kako kod mladih tako i kod osoba koje imaju obrasce rizičnog pijenja, kako se pokazalo, može dovesti do povećane potrošnje pića. Problem dostupnosti pića utječe na obrasce pijenja.

Međunarodna trgovina i multinacionalne kompanije zbog većih troškova transporta iz daljine preferiraju proizvode većeg cjenovnog ranga i bolje kvalitete. Lokalni proizvodi te pogotovo domaća proizvodnja za vlastite potrebe stoga stagnira ili opada i to je općeniti trend, no kod alkoholnih pića to dovodi do bitnih promjena u obrascima pijenja.

Da li je sadašnje stanje gdje industrija pića, a posebice piva, koja nastoji nametnuti određena pravila igre, a koju vode velike multinacionalne kompanije, odgovarajuće, ili bi ipak zemlje Europe mogle učiniti više?

U trenutku dok raste problem pijenja mladih te ukupna potrošnja piva, moramo si postaviti pitanje da li je osim individualne odgovornosti, ipak potrebna i viša razina – razina društvene odgovornosti.

Test je originalno objavljen 26.10.2011:
 http://www.dnevno.hr/kolumne/psihonauti/alkohol_i_medijska_propaganda/424736.html

Alkoholizam kao društvena igra

Postoje razne društvene igre, koje većina ljudi igra tijekom svog života. Igre koje igramo na poslu, igre koje igramo u obitelji, a postoje i igre – koje se igraju cijeli život. Transakcijska analiza je jedan pokušaj objašnjavanja dinamike međuljudskih odnosa.

Osnivač transakcijske analize Eric Berne u svojoj kapitalnoj knjizi „Koju igru igraš“ opisuje društvenu dinamiku ovisnika u opisu „životne igre Alkoholičar“. Središnja uloga je „Alkoholičar“, to je igrač koji je „glavni“ i uvijek prvi na potezu. Glavna potporna uloga je Progonitelj, a nju obavezno igra osoba suprotnog spola, najčešće bračni partner. Treća uloga je „Spasilac“ koju obično igra pripadnik istog spola kao i „Alkoholičar“, moguće zdravstveni radnik. Četvrta je uloga „Gledača kroz prste“ (pravi se Englez). On daje robu na kredit, ponudi kavom ili sendvičem kad je gladan, ali se suzdržava od optuživanja no i od spašavanja od njega samog. Ovu ulogu često igra majka glavnog igrača, tako da mu daje nova i četo je na njegovoj strani protiv supruge koja ga ne razumije. Kada se radi o novcu, glavni igrač uvijek mora naći neko prihvatljivo objašnjenje, iako je očito da novac uglavnom odlazi na sredstvo (alkohol). Pomoćni igrač je snabdjevač (Barmen). On igra ulogu veze, direktnog snabdjevača koji razumije jezik kojom ovisnici govore i koji je najvažniji čovjek u životu svakog notornog ovisnika. Razlika između snabdjevača (Veze) i ostalih igrača svodljiva je na razliku koja postoji između profesionalca i amatera u svakoj igri: profesionalci znaju kad je dosta.

U početnim fazama igre „Alkoholičar“ supruga može igrati sve tri potporne uloge. U ponoć se pravi Englez (Gleda kroz prste): Svlači ga, kuha kavu i pušta ga da se istresa na nju. Ujutro je Progonitelj koji ga oštro osuđuje za njegovo nedolično ponašanje. Uvečer se pretvara u Spasioca pokušavajući da zajedno s njim izmjeni njegov način života. U kasnijim fazama igra je moguća i bez Progonitelja i Spasioca, ali ako pristanu biti izvori snabdijevanja, mogu ostati u igri.

Dobitak u igri „Alkoholičar“ otkriveno je da samo konzumiranje sredstva (Alkohola) sporedno zadovoljstvo koje proizvodi dodatne prednosti, samo tehnika kojom osoba postiže pravi vrhunac – a to je mamurluk. Za Alkoholičara mamurluk ne predstavlja toliko fizičku koliko psihičku muku.

Mamurluk

Ono o čemu mnogi Alkoholičari najviše vole da razgovaraju u terapijskoj situaciji nije pijenje, koje oni spominju samo zato što se priklanjaju svojim Progoniteljima, ego patnja koja dolazi poslije. Transakcijski cilj pijenja je, pored osobnih zadovoljstva koje ono pruža, stvaranje situacije u kojoj će Dijete (libidinozni dio ličnosti) dobiti teško prekoravanje, ne samo od unutrašnjeg roditelja (superego) nego i od svake roditeljske figure u okolini, koja bude raspoložena da se uključi. Zato liječenje ove životne igre treba biti koncentriran ne na smo pijenje, nego na sutradan ujutro - na samozadovoljstvo od samokažnjavanja. Igra „Narkoman“ slična je „Alkoholičaru“ ali se igra brže i dramatičnije, a posljedice su joj daleko kobnije. Ova se igra često jače oslanja na ulogu Progonitelja, jer su pri ruci mnogi igrači željni d uskoče u tu ulogu, dok su uloge „Gledača kroz prste“ i „Spasitelja“ rijetke. Uloga „Snabdjevača“ (Veze) je izrazito značajna.

Uloga grupe samopomoći

Udruge kao što su „Anonimni Alkoholičari“ ili „Anonimni Narkomani“ organiziraju svoje članove na igranje iste igre, ali pokušavaju preobratiti iz uloge „Alkoholičara“ u ulogu „Spasioca“. Bivši ovisnici imaju prednost jer znaju kako igra ide, pa su stoga kvalificirani z igranje potporne uloge, bolje nego neko tko nikada nije igrao tu igru. Isto tako postoje organizacije koje se bave dobrobiti drugih „igrača“ dakle radu sa obiteljima (supruge, djeca). U tom kontekstu, u radu sa djecom Alkoholičara na prelasku iz djetinjstva u mladost ohrabruju da sasvim izađu iz igre, a ne samo da zamjenjuju uloge.

Može li se izaći iz ove životne igre?

Samom Alkoholičaru izlazak iz igre može predstavljati veliki izazov. Teško je naći nešto drugo tako zanimljivo kao nastavljanje započete igre. Takozvani „izliječeni alkoholičari“ često nisu zanimljivi za društvo, a mogu osjećati i nedostatak uzbuđenja u životu, što ih dovodi u iskušenje za povratak na staro. Za većinu ljudi Anonimni Alkoholičari predstavljaju najbolji način uvođenja u terapiju pretjerivanjem. Novi moment u terapijskom pristupu u kojem bi terapeut odbio igrati igru u vidu bilo koje uloge u igri pacijenta je u tome što je teški ovisnik viđen u većini zapadnih društva ko poželjni predmet nadzora, brige i širokogrudnosti, te svatko tko odbij igrati prema njemu neku od tih uloga navlači na sebe gnjev javnosti. Razumno gledanje na stvari može više uznemiriti „Spasitelje“ nego samog „Alkoholičara“. Tako „zdravi pomagači“ u terapijskom kontekstu, koji bi imali za cilj pomoć u prekidanju igre, a ne samo spasilačke uloge, mogu biti odbijeni u procesu tretmana.

Sagledamo li danas ove Berne-ove teze, kao i suvremene koncepte tretmana ovisnika, što vidimo?

Uloga „progonitelja“ uključuje društvene „Superego“ čimbenike prisile – policija, sud, danas često i službu socijalnog rada (mjere obaveznog liječenja, zakoni za sprječavanje obiteljskog nasilja i slično).

Često ovisnici dobivaju „mjere liječenja“ koje se mogu protezati na godinu i više – ima slučajeva da Sud dosuđuje i mjere liječenja od pet godina! Članovi obitelji tad često pojačavaju pritisak, doživljavajući novostečenu društvenu moć. Samokažnjavanje („Mamurluk“) u igri za zakonom i uz pojačani nadzor tada poprima još uzbudljivije dimenzije, nije potrebno više toliko truda (pijenja ili drogiranja) da bi se postigla pogrda uz željeni „oprost“ (ispriku). Sustav nadzora često igra neku svoju igru – dugo „Gledača kroz prste“ da bi onda prešao u igru (sadističkog) kažnjavanja. Odgođena kazna koja ne vrednuje čak ni prijelaz u igri iz uloge Alkoholičara u ulogu Spasitelja (a kako je i vice versa lako izvedljivo, Zakon koji igra Progonitelja ima opravdanje za svoj potez) sve može rezultirati transakcijskim rezultatom ili da „izliječeni“ (nakon višegodišnje robije) prigrli ulogu „Snabdjevača“odnosno dilera.

Gledamo li kasniji razvoj transakcijske analize, vidimo da su se terapijski napori usmjerili prvenstveno na obiteljske „igre“ i međuodnose. Anonimni Alkoholičari su u Sjedinjenim Državama Amerike i brojnim drugim zemljama, usprkos svojim nedostacima, dominantan oblik terapijskog pristupa.

Hrvatski model pristupa alkoholizmu

Lokalni model tretmana ovisnosti u Hrvatskoj odnosno državama regije te Italiji, nasuprot, respektira određene postavke ranije navedene. Naime, osnovni postulati tretmana ovisnosti o alkoholu po „Hudolinovom modelu“ baziraju se osim na klubovima samo-pomoći također i na obiteljskoj terapiji, koja je u velikoj mjeri bazirana na modificiranoj psihoterapiji – velik utjecaj teorije sustava. Kao takav, bliži je idejama Transakcijske Analize, uz sve svoje razvojne specifičnosti.

Igranje igre „Alkoholičar“ koja je praktički definirana tek nakon zrele faze razvoja sustava tretmana, ukazuje nam na nužnost prolaženja kroz različite faze sazrijevanja na putu prema zreloj i uspješnoj dugotrajnoj apstinenciji, koja nije sama sebi svrhom već početak nove igre – a to je igra odgovornog ponašanja prema sebi, svojoj obitelji i društvu u cjelini.

Autor: Davor Moravek

tekst je originalno objavljen 28.9.2011 na adresi

http://www.dnevno.hr/kolumne/psihonauti/alkoholizam_kao_drustvena_igra/400469.html

Novi Spa Hotels & Resort, Novi Vinodolski - recenzija

Per Astra ad Aspera Od zvjezdica (pet) to trnja... ili kako sam preživio vikend u Spa centru

Novi Spa Hotels & Resort, Novi Vinodolski 7.6.2009. Imao sam (ne)sreću da budem na jednom seminaru u kongresnom centru u "Novi Resort i Spa" bučno najavljivanjem u medijima. Došao sam oduševljen – otišao iznerviran. Evo izvještaja iz prve ruke promatrača mjesta na kojem se dešavaju "celebrety događaji sezone". Sam hotelski kompleks lako je naći – odmah je uz jadransku magistralu oko dva kilometra od samog mjesta Novi Vinodolski.

Nije u mjestu, pa je tamo teže doći. Kako se pokazalo, udaljenosti mogu predstavljati problem. U samom kompleksu ne možete se voziti automobilom, već se trebate parkirati u garaži koja je na tri kata. Do receprije iz garaže ima dosta hoda – što kad nosite sami kofere (nitko se ne ponudi da od auta do recepcije donese prtljagu niti to na recepciji uopće spomenu) predstavlja zanimljivi "welness".

Dolazim ja tako sat i pol kasnije od kolega koji su došli organiziranim prijevozom autobusom – svi su još na upisu, dakle čekali su više od sat vremena da se razdjele ključevi samo za jedan autobus gostiju! I u prvi tren, sretan sam jer sam kratko čekao! I prtljaga biva upućena prema sobi, kažu biti će tamo za petnaestak minuta.

Sjednem se u predivno predvorje, sa dizajnerskim namještajem, u bračkom mramoru, i popijem piće dobrodošlice (za našu grupu stajalo je označeno na jednom stolu, kako sam kasnio – nitko mi se nije obratio ali to sam tada smatrao normalnom situacijom. Odlazim u sobu prije prvog predavanja – i tada shvatim da mi treba jedno 10-15 minuta hoda do sobe, koja je apartman (kuća A10, soba 819) u prvom redu do mora, na kraju naselja. Dvije spavaće sobe, dnevni boravak, kuhinja, dvije kupaone – kao da ideš u skijalište, a ne u hotelu... u biti, bio sam potpuno nepripremljen za tako nešto.

Pokušam se malo osvježiti – a kad tamo prvi šok. Tekući sapun u kupaoni – ispražnjen. Ima druga kupaona, odem tamo, sapuna ima ali se dobro namučim da istisnem. Razgovarao sam kasnije s kolegama o tome – treba mala znanost da se operu ruke. Vruća voda je namještena tako da se opečeš ako ne paziš – nevjerojatno. No to nije još prigovor – samo bi malo mogli pripaziti sa ekologijom, kad već imaju ispred svakog apartmana sortirnicu za reciklažu (papir, PET, staklo, ali ne i za limenke). Imao sam par limenki za piće, to se tamo nema gdje odložiti u reciklažu – kako se uspostavilo, trebao sam sa sobom ponijeti toga više... Odlazak na predavanja – manja dvorana, za stotinjak ljudi, klimatizacija uredna, tehnologija pristojna.

Predavanja su bila očekivano dobra, na taj dio seminara kao i na vođenje diskusije poslije, kao i za "pauzu za kavu i kolače" same pohvale, kao i pohvale organizatoru (GSK) koji su se pokazali visoko profesionalnima. Nakon plenarne sjednice od sat i pol, slobodno vrijeme i večera. Prvu večer (petak 5.6.2009) bilo mi je lijepo u društvu kolega, švedski stol je bio bogat, na stolu su bile postavljene boce vina, gazirane i negazirane vode, vidio sam da je dosta kolega pilo i sokove – ukratko, opuštanje nakon puta, uz standardnu hotelsku hranu. I nakon toga, u manjim grupama – šetnja i druženje.

Vrijeme je bilo tmurno i oblačno, uz poneku kap kiše. U hotelskom kompleksu, nažalost sve u radovima. Hrpa majstora, hrpe građevinskog materjala i ništa u biti ne radi – vidio sam možda dva dućana koji su radili, od kojih je jedan kiosk sa novinama. Restorani – sve prazno. Dolazimo u neki kafić na terasi – za desetak minuta (koliko smo kao društvo došli tamo i čavrljali) dođu nam tri konobara, na narudžbu.

Sve korektno – osim ograničenog izbora piva, ponudili su jedno tri koktela koji su bili prihvatljivi. Čini se da nisu čuli da se koktel može raditi sa sorbetom, ali u redu – prolazna ocjena (3) ako se usporedi sa kafićima na zagrebačkoj "špici" (koji su obično malo bolji). Organizator nam je dao bonove za konzumaciju pića – no ne vrijede za taj dan. Hajde, ništa bitno ni neočekivano. Prošetali smo se i predvorjem spa centra – sve je bilo zatvoreno u 21 sat, tu večer ništa se ne može koristiti – no ljubazno su nam rekle da se može dobiti ogrtač i sve potrebno na licu mjesta.

Vratio sam se u sobu i razmišljao kako provesti slobodno vrijeme sutradan nakon predavanja, veseleći se unaprijed. Dođem nešto prije 22 sata u sobu i palim televizor. Kad tamo šok – kako se to pali? Stari, "Gorenje" televizori u sobi sa daljinskim upravljačem na kojem je znakovito izolir traka, ne pali od prve. Igram se sa baterijama, i "iscjedim" paljenje televizora, ali promjena programa – ne radi. Na samom televizoru (muzejski primjerak) tipke za mijenjanje programa i glasnoću – eto gimnastike. Radio programa – nema (u boršuri koju sam počeo tada čitati – piše da ima radio, ali toga nema). Brošura je zanimljiva, i baš za svaku sitnicu koja ti može trebati upućuje na express servis. Dakle, kad bi ja, u 12.30 noću ili kad se probudim u 1.30 i poželim pročitati recimo "Bibliju" ili kad žurim na predavanje i vidim da mi je omlohavio gumb pa ga moram na brzinu popraviti pa mi stvarno treba taj šivaći pribor koji je u svim hotelskim sobama svijeta – u Novi Resort bi trebao zvati "express servis" ili recepciju.

Pa čekaj. Ma da, baš mi se gleda tada sobarica i oblači mi se da izađem iz kreveta, zato jer bi poželio pročitati dobro štivo. Mini bar (piše u brošuri ga je u sobi) nisam mogao nigdje naći. A tražio sam ga, jer mi je trebao. Kako ni dućana nije bilo, nisam si ponio čaj tako da sam proveo večer uz vrelu vodu (iz slavine)... Provođenje večeri je bilo doslovno to – nisam nikako mogao zaspati u krevetu, jer mi je bio neudoban (madraci na "federe" kakve već odavno nisam nigdje vidio, grozno) tako da odlučim prespavati u dnevnom boravku, na kuto-sjedu. Centralnog gašenja svjetla naravno da nema. Halogne lampe sam naučio koristiti (nema uputstva) tek drugi dan, tako da sam se za svaku lampu morao lijepo dizati (fino za razbuditi se). Malo ustajanja do televizora, ručno mijenjanje programa, ma divota. Jedina svjetla točka te noći bila mi je vrhunska veza na internet - u sobi je ruter, u svakoj sobi pa sam imao 100% signala, 54 mbs, divota. Kako je televizor bio noćna mora, snašao sam se i pogledao teletekst i poslušao radio preko bežičnog interneta...

Naglasak je – snašao sam se sam. Noć je bila dosta hladna. U jednom od (više) buđenja, obilazio sam klima uređaje i pokušao otkriti kako prebaciti na grijanje (nisam uspio shvatiti, uputa naravno nema a samo hlađenje radi) pa sam ih konačno uspio nekako ugasiti. Ujutro – kiša i jugo. Vidim neke turiste kako stoje pred apartmenom i dolazi električni autić za prijevoz – sav sretan uđem. Nitko mi do tada nije rekao da to postoji, kako se to poziva, koji je raspored i pravila vožnje – a u sobi u uputama o tome nema ništa. Valjda imaju pravilo – pitaj recepciju za sve usluge za koje (ne)znaš da ih nudimo. Sav sretan što ne moram hodati deset minuta do predavaone po kiši i vjetru, vozim se ja tim prometalom i imam osjećaj da sam uhvatio "jack pot" (to je jedini puta da sam uspio vidjeti to vozilo i da mi je stalo, nije da nisam pokušavao nakon toga). Vožnja kroz praktički cijelo naselje je zanimljiva.

Mnoštvo sadržaja koji rade (na žalost ne u vrijeme kad sam ja bio pored njih) mnoštvo građevinskog materjala, sve se nešto na veliko gradi. Prilično me propuhao vjetar, već i ranije no sada, nakon neprospavane noći (neudobni kreveti, propuh, stalno dizanje iz kreveta i slično) bio sam dosta dekoncentriran. Sala za doručak je bila dobra, osobito mi se svidjelo što je bio velik izbor ukusno pripremljenog voća, fin izbor čajeva i to je bila prava milina. Jedan od boljih hotelskih doručaka koje sam jeo. Ipak, uz sav trud, i dobru volju, nisam uspio odslušati predavanja do kraja, zbog čega sam imao osjećaj krivnje, već sam se uputio prema sobi (mučna šetnja po kiši i vjetru) da se malo odmorim. U biti, da spavam. Uspijevam nekako zaspati, te mi je oko 17.30 sati malo bolje, pa se ponovno odvažim otići do hotela. Želim usput vidjeti plažu. Ova je šljunčana, vidi se da su staru, kamenu obalu sravnili, nasuli i sada je plaža neformirana uz velike valove u pličaku (fotografiram kako pjena na plaži leti do deset metara u zrak).

Sve u svemu – ne bi tamo prišao ni blizu. I da mogu, svuda oznake zabrane pristupa zbog radova. Kao da sam došao na neko građevinsko gradilište, a ne odmaralište. Grozno devastirana obala... I tako žaleći za prirodom, dolazim nakon šetnje do hotela. Svaka ideja da bi išao u bazene sada me je prošla (pa po tom vjetru i kiši bi sigurno zaradio upalu pluća da se mokar vratim do svoje sobe). Mislim si – na ovo se stvarno nisi pripremio... Dolazim do hotela, kako sam preskočio ručak lagano sam već ogladnio – od svih dućana (subota je) radi samo kiosk sa novinama. Izbor štampe – bijeda nad bijedama. Nikakve strane štampe, izbor nekakvih "skandi" i porno magazina, od dnevnih novina – nedeljni vijesnik. Ostale novine ne vidim, ali to mi baš odgovara. Uzmem si jednu čokoladicu, te idem potražiti gdje ima topli čaj za popiti. Uspijem naći bar u predvorju, do recepcije. Jučer je tamo bilo baš lijepo sjediti s kolegama, pa da ponovimo iskustvo... No nisam uzeo u obzir, da je subota. Pola predvorja je bilo zatvoreno jer je rezervirano – za svadbu.

Naručim čaj – gotovo uvijek pijem čaj sa mlijekom – i onda šok. Na računu mi dodatno zaračunaju 7 (sedam) kuna za 0,1 l (decilitar) mlijeka, koje su mi servirali u vrčiću od 0,02 l (diskretan i prifinjen pribor za čaj). Nije me naravno pitao kakav čaj (kad nije imao što ponuditi) uglavnom – izbor čaja daleko lošiji nego u restoranu u kojem je doručak. Tek što sam sjeo – dolazi svadba. Kad sam taj svoj čaj već toliko (pre)platio, opet mi vaučeri za piće od organizatora nisu pomogli, tražim ponovno neko mirnije mjesto.

Ovaj hotel mi postaje već krajnje dosadan, nigdje mira, nigdje nekog toplog mjesta uz ambijentalnu glazbu gdje bi se mogao mirno opustiti i pročitati svoje novine... Tako da već vidno razočaran, razmišljam da li da odem u svoju sobu (tamo imam bar internet) ali me od tmurnih misli odvrati što slučajno sretnem kolege sa seminara. U biti, radilo se o organizatorima seminara, kojima sam se ispričao što nisam bio na svim predavanjima, jer me sve propuhalo na ovom velikom gradilištu gdje pola toga ne radi (a u brošurama piše da to imaju) te kako mi se ovdje uopće ne sviđa. Hajde, dogovorimo se naći nakon večeri, na druženjima. Kako sam tu pogriješio, tada sam trebao otići, a ne nadati se da će sutra biti bolje i da ću se lijepo provesti... Jer tada sam još uvijek razmišljao o bazenu koji je izvana, kroz staklene pregrade, tako lijepo izgledao...

Dolazi večer. Kad ste preskočili ručak, tematski izlet, pola predavanja i patili se cijeli dan, ogladnite. Jelo je pristojno, izbor malo slabiji nego jučer. Onakav promukao, sjednem sa kolegama, dvije kolegice su bile sa nama i trudne. Družimo se i šalimo uz večeru, atmosfera opuštena i obećavajuća. I onda dolazi konobarica, sa pićem. Poželio sam tada voćni sok (juice) jer sam ožednio i nije mi se pilo. Donese vino (u ohlađenim čašama) jer je to kolega tražio, sok donjeli kolegicama – što sam ja tražio, mislio sam tada – nije čula. Hajde. Dolazi drugi put – lijepo molim sok. A ona će: "Sok imamo samo za trudnice". Mislim šali se. Na stolu boca negazirane vode i vino. Pijem vodu. Evo nje opet put. "Molim sok" - "Nemamo, sok je samo za trudnice, stvarno". I krene meni ona točiti vino u čašu. "- Ne hvala, neću vino". Evo ti nje. Ja stavim ruku nad čašu (ne neposredno na čašu, što je očito bio moj propust) i eto ti pune čaše vina pred menom. Dragi moji kolege, ovo me je stvarno već bilo razbjesnilo. Gutam ja to u sebi, mislim gdje sam ja to došao. Ljut kao ris, odlazim s večere, u "noćni život". Kat niže, hrpa ljudi. Vidim žene u visokim potpeticama, 15 cm visine je dosta česta pojava i šacam da li ima nešto više. Kad tamo doznam da je to otvaranje nekog dućana. Nekakvi "selebritiji". Tada sam bio već lagano ožednio (hodanje deset minuta do sobe da popijem vruću vodu u sobi mi nije izgledalo kao baš zabavna perspektiva) I tražim ja gdje bi to konačno mogao iskoristiti ta 4 (četiri) vaučera za piće (koje je organizator uplatio) pa mi kolege pokažu neki bar. Izađem pred bar – tamo me ponude sa šampanjcem (diskretan i uljudan konobar je to nosio) pa ga uzmem, jer su i kolege. Malo liznem – korektno.

No ja sam žeden, hoću sok. Vidim, par konobara (jedno 3-4 njih) rade razna pića. Stanem uz šank, i tako stojim na metar od njih tri jedno 7 minuta. Valjda sam bio nevidljiv. Pričaju oni, nose narudžbe. Vidim ja mlade kolegice, držao sam te vaučere u ruci, tražim koš za smeće. Kolegica će. Vidjeći me: "nemoj bacati to". Ma da. Evo ti ih, bacim ih prezreno na stol pred njih četri. "Daj to kome hočeš. Meni to nije od nikakve koristi"... Bilo je tada 23 sata. Što napraviti? Popio sam, ne mogu sada voziti kući. Sjetim se da imam jedan sok u svojoj sobi (u frižider sam stavio) pa hajde, nije propalo baš sve. Sretnem ponovno organizatore seminara, idu u noćni provod. Šteta, odbacio sam te vaučere, mogao sam im vratiti, možda bi mogli to refundirati. Kako sam nesmotren bio... Krenem dalje u mrak, što dalje od tog hotela u kojem su sad po mom iskustvu, sve neki bahati konobari. Dolazim u sobu, 23.30 je sada, ja spremam stvari, pakiram se.

Prva stvar ujutro – odvlačim sam svoje stvari prema recepciji, sretnem neku voditeljicu. "Vi radite ovdje?" - "Da". -" U apartmanu 819 ne rade baterije za daljinski" "- Trebali ste zvati, pa bi to ispravili". Odem ja. Mislim si – ma mogao sam ja vas zvati svakih pet minuta da ispravljate što vam tamo ne štima. Zaljepila mi se slušalica telefona uz ruku. Još da sam tražio sapun, ma mogli ste ostaviti 4 lista toalet papira kao nekad u javnim toaletima ako tražiš "za veliku nuždu" a za malu nuždu ne dobiješ. Dobiješ još tri, na posebni zajtjev. Da, stara dobra vremena sa čučavcima, * ti ja apartmana. Na sreću, ništa od toga nisam izgovorio. Jadna žena, nije zaslužila. Ipak je red oprostiti se od kolega, koji su imali organizirani prijevoz iza 10, no žurilo mi se napustiti taj usrani resort što prije. Lijep je bio dan, no ja sam želio biti što dalje od tamo... 7.50 ujutro, odjava na recepciji. Ostavio sam tamo prtljagu.

Doručak me malo smirio. Tamo je to stvarno najbolje, ne vidiš te konobare i ne čuješ nikoga da ti pristupi stolu (osim što pokupe prljavo posuđe) tako da baš nisam išao gladan na put. Hajde, da završimo to. Pokupim prtljagu, i uredno pitam recepcionerku: "Molim Vas, knjigu žalbe da ju ispunim". Ova me upita "Možete li reći o čemu se radi". Ja ispričam o odnosu za večerom, ljevanju vina kad sam insistirao da mi ga ne toči. "Jeste li ispunjavali knjigu žalbe tada u restoranu?". Ma da, pred kolegama ću se ja svađat. "Nisam, to želim ispuniti sada". U biti, za knjigu žalbe je bio račun za 0,1 mlijeka koje nisam dobio već 0.02 l a ostalo – odnos osoblja i sve to – nisu više u "pravilniku o knjizi žalbe". Tada to nisam znao, jer nisam knjigu žalbe popunjavao nikad – u biti, samo jednom pred 5-6 godina to je ispunila moja prijateljica s kojom sam bio u jednom ugostiteljskom objektu, žalila se na krivo deklariranje artikala. U tom trenutku bio sam odlučan to ispuniti, ma kud puklo.

Otvorivši knjigu, vidim da ima tri papira – za gosta, inspekciju i onaj koji ostaje u knjizi. Naravno da je krivo popunim (nisam znao da se mora ispisati puna adresa prebivališta) već sam samo napisao svoje ime, potpis i "soba 819". Recepcionerka me upitala: "Možemo li vam kako izaći u susret, kakva masaža ili ručak". "Ne hvala, ne želim ništa od vas". I napisao sam to u tom svom očaju – ne želim ništa od njih kao kompenzaciju, kao i to da mi je ponudila kompenzaciju.

Bahat odnos prema meni kao gostu, kako sam ja to doživio, podučilo me je lekciji. Prvo, izbjeći situacije u kojima se motaju "selebritiji" i "vip gosti" u širokom luku. Osoblje se tada neprirodno ponaša. Novi Resort & Spa je na prvi pogled lijepo mjesto, no nedorađeno, neizgrađeno do kraja i (polu)organizirano, gdje se moraš dobro pripremiti (ponjeti svoje sokove, ako hoćeš u bazene ili spa centar nositi torbu sa stvarima, toplo se obući) te jako dobro vidjeti koju to sobu dobivaš, te zvati osoblje da ti odmah sve isprave, odnosno tražiti sobu koja ima ono što ti treba. Ukratko, treba im prigovarati, jer sami od sebe neće ti čitati misli odnosno nastojati da ti učine boravak ugodnim. Za svrhu za kojom sam tamo bio, dakle za seminar (kongres) držim ga neprimjerenim, mislim kao da sam u sasvim drugom hotelu na drugom kraju grada) i prostor je raštrkan. Spa centar i bazene nisam vidio nego izvana (iznerviran glupostima) no obala koju sam vidio je katastrofa kako je izdevastirana.

Dragi moji, ako ste selebritiji koje zanima slikanje – samo naprijed. Ako želite mira, odmora i "pobjeći za vikend" može vam se desiti što i meni – da pobjegnete za vikend. Ali od njih.

Ocjena: Nikad više moja noga kročit tamo neće. To je obećanje. Previše sitnih stvari su utjecale na tu moju odluku. I da znate – ovo je tek drugo mjesto za koje sam se zakleo da više nema nikakve mogućnosti ispravka. Prvo je Hemingway bar u Tuškancu u Zagrebu pred šest godina – a obećanja te vrste držim.

A za vas – igrajte samo nagradne igre, možda vam bude i dobro u tom spa centru.

Za mene – planiram otići ovaj tjedan u neke toplice. Uživati u bazenu, podvodnoj masaži... Samo gdje? U Sloveniju, ili negdje u Zagorju?... Imam 3-4 mjesta u vidu, za jedan luksuzan i ugodan tretman... gdje će me poštovati kao osobu i gosta.

Clitorella - nova adresa

Clitorella se preselila na novu adresu: http://clitorella.noebius.com

New adress - news.noebius.com

My new adress is news.noebius.com where you could find my audio podcast, and short news and announcements are available on www.noebius.net Stay Tuned, News @ Noebius

Seven ways to create a drug epidemic

Seven ways to create a drug epidemic On the evidence of history, there are seven common ways in which to destabilize a drug ecology and create a drug epidemic. Each wrecking tactic has been tried and tested in the field, and comes with a warranty. Read the evidence the other way round and we have here a pretty reliable set of ideas on how to protect the drug ecology from bad happenings. 1. Submit the fabric of the intended target population to an intense strain of a kind to damage family and social relationships, fragment that society and create sectors of great poverty and contrasting wealth, destroy the old community gods and build no new values, leave youth adrift, create the soil for the epidemic and the wind is likely to blow in the seed to take root. 2. Make your chosen epidemic substance, whether it be licit or illicit, intensely available, have it on sale at every grocers, keep the price low, abolish all controls, leave drugs to the free play of the market and treat them like every other consumer commodity. 3. Build a climate of acceptance. Persuade people that everyone uses the drug and non-users are deviant. Secure a massive advertising budget, and if that is nor possible for illicit drugs, count on the endorsement of opinion leaders and the support of the media to market these substances. Associate alcohol with images of sport, cigarettes with Grand Prix motor racing and cocaine with the penthouse lifestyle, it's all the same game. 4. There can be a special benefit in getting the medical profession to take up the drug, prescribe it with abandon, declare it to be non-addictive and leak the drug to the streets. A century or so back this greatly helped to create a favourable image for alcohol, but doctors have also been very helpful in the epidemic spread of many other drugs - opium, heroin, cocaine, barbiturates, amphetamine, LSD, benzodiazepines. It is an amazing roll-call of medical intemperance. 5. Look out for innovative opportunities to market a new drug in a more dangerous form or by a new route of use. Get the population to believe that sniffing cocaine is safe and then slam them with crack, have them drink a little laudanum and then pull a syringe loaded with morphine from behind your back, let them get used to their snuff and cigars and pipes and then bowl them clean over with the deadly cigarettes. 6. Embed your operation as far as is possible in a mutuality of greed. For licit drugs, count on a complicity between the manufacturers and the tax-taking state, for illicit drugs find infinitely replaceable poor people to fill the lower ranks in the distribution chain and the top cats will grow ever fatter on the profits. 7. Try to ensure that the media portray drug taking as lying entirely with the individual: 'their flawed genetic make-up', 'addictive personality', 'woeful moral bankruptcy'. Keep the discourse at this individual level, and at the same time screen from public perception any awareness that drug misuse is in part caused by social environment.

Source: Griffith Edwards: Matters of Substance. Drugs: is legalization the right answer – or the wrong question? Penguin Books, London, 2005. (Introduction, page XXV-XXVI) www.penguin.com

Prometni kraj

Hrvatska u vrhu po stopi smrtnosti u prometu

Vjesnik 5. studenog 2005  piše:
S  15 umrlih na 100.000 stanovnika nalazimo se  među zemljama s najvišom stopom smrtnosti zbog prometnih nesreća. Smrtnost nama je veća nego u nekim zemljama s organiziranim trauma sustavom i do pet puta. Inače ozljede čine vodeći uzrok smrtnosti u dobi do 45 godine života...

Pred par tjedana, jedan poznanik mi je ispričao, sav potresen, događaj u koji je bio upleten. Kao prolaznik vidio je saobraćajnu nesreću i došao pomoći. Dvoje teže ozlijeđenih.
A svi samo – gledaju. Trebalo je previti krvareću ranu, kad tamo – nitko „nema“ zavoja i sličnog, jer to KOŠTA. Pa neće valjda otvarati svoj komplet prve pomoći za nekog nepoznatog na cesti? Onda treba pozvati hitnu pomoć i policiju. Naravno, netko NEMA KUNA na mobitelu.
Uredno svi stoje, dvadesetak ljudi, gledaju kako ovi umiru na cesti, i naravno da su svi „svjedoci“ kad dođe policija.

Ne pomoći, već gledati, prometna nesreća kao reality show bez reklama, a ne ljudska patnja nevoljniku kakvi i mi možemo biti?
Ovo je naša realnost, nemojte se čuditi što se svi bune za „0 promila“ i „dajte nam još oktana“.

Broadband

Gledajući navike korištenja interneta, pišući ovo u wordu i pritom razmišljajući da je ovo tekst za blog, dok sam pritom relaksirano spojen na net, sjetio sam se kako je to imati – broadband i ne razmišljati o tome koliko sam dugo spojen online. Postati i dijeliti neovisno o tome gdje si – a možda ubaciti i poneku sliku…Još testiram sve mogućnosti, a što dalje, vidjeti ćemo.

postanje iz tekst editora

Postanje iz tekst uređivača, kao što su http://www.writely.com ili skripte za MS Word je poput otkrića novog svijeta bloganja. Do sada stil pisanja bloga, osobito na primitivnim servisima kao što su retro blog (hr) to je uključivalo komplicirana editiranja koda i slično. Sada imamo svu raskoš bazičnog tekst procesora (Writely.com) koji je online, dakle idealan za broadband konekciju ili ako ste u internet kafiću. S druge strane, uređivanje, ponovno prepravljanje posta u office wordu potpuno je novi nivo - poput lokalnih dokumenta dostupni su nam blogovi, uz provjeru pravopisa u rtf oblikovanje. Writely također može importirati .doc dokumente (na žalost ne i .rtf, ali to je nebitan problem) i sve izgleda nekako - profesionalnije.
Blogati, pisati za zatvorene grupe, čak i kolaborativno uređivati i editirati tekst prije konačnog publiciranja čini ove alate zanimljivim za micro publishing.
    

test skripte za word

ovo je test. napisan je sa wordom, skripta „ blogger for word“.
Kako izgleda?

Ono što je dobro u ovom slučaju je da koristim provjeru pravopisa i sve to.
    

tako dalje

I tako dalje. Alternativni univerzum može nas progutati, ili istaknuti. Trekeri, uživajte u noćima...

Bal

Od danas je Zagreb četvrti grad u svijetu sa Balom. Večeras je bilo izvrsno, sljedeće godine sigurno još bolje, a hrvati, kako god mali bili, doista imaju pravu metropolu. Očito je da je nama Lijepa Naša mnogo ljepša nego što se to ponekad čini, piše lopticaskočica svoje viđenje bala. Vrhunska umjetnička priredba na koju je svratila gradska krema, pa i šire, ranije su komentirale i druge blogerice, koje su bile spriječene doći. Čitajte o tome i Clitorellu, ali loptica nam donosi trač iz prve ruke. A bal je upravo takav društveni događaj gdje se ide da se vidi i bude viđen.

Ekskluzivno izvješće - Loptica s bala

Sve je počelo u osam ujutro. Intravenozno sam primila kavu, oprala zube i krenula frizeru. Trajalo je tri sata, a frizura je bila takva da sam je prepričavala pola sata prijateljici na telefon. Crveni detalj je naravno bio u kosi. Popodnevni san istaknuo je blistavost mojih smaragdnih očiju. U pet - tuširanje, mazanje mirisnim kremama, u pola šest sve je bilo gotovo. Nećaci su gledali tetu razrogačenih očiju. – Teta nikad nije bila tako lijepa, bio je komentar. A teta je rekla: Kad ti budeš velik, ti moraš svoju dragu voditi na bal… Više nisam imala strpljenja, spakirala stvari, upalila Miška i krenula put Metropole. Naravno, vozila sam svega 30 km na sat ali danas je bitno bilo – stići. Kavalir je bio na nivou. Crni smoking, svilena košulja, crna leptir mašna i dopratio me na crveni tepih. Bilo je vrlo različitih ljudi. Na nekim vratovima su blistali dijamanti, a naši vrle novinarke su za balski outfit odabrala traperice. Naravno, bile su izbačene odmah po otvorenju bala, jer za takve tamo nije bilo mjesta. Glumice su bile spektakularne. Šminka haljine, cipele gotovo kao na dodjeli Oskara. Muški dio populacije se iskazao. Elegantni, u tamnim odjelima, s ponekim crvenim detaljem, a daleko najmarkantniji Zvonimir Šeparović sa ordenom Malteškog Križa. Hanuma u balerinkama, ali o njoj neki drugi puta. Jednu od najboljih haljina je imala Todorićeva snaha Martina, a Iva Majoli je u crnoj balskoj haljini ostavljala dojam svjetske žene. Zagrebačke frizerke se nisu baš iskazale, dok su neke dame zaobišle frizerke jer su smatrale da je repić na neopranoj kosi upravo ono što se traži. Almira Osmanović odskakala je frizurom i vatreno crvenom haljinom i bila je the babe bala. Sunčica Lalić, naša kao jet seterica, imala je komornu ljubičastu haljinu koja uz neodgovarajuću boju kose izgleda vrlo prosječno. Mija Begović koja na svom vjenčanju nije obukla haljinu, večeras je zablistala u svakom pogledu u svijetloj haljini optočenoj svjetlucavim kamenčićima. Boris Mikšić, čuven po 17% ponovno je nadmašio Slavena Leticu u originalnom hrvatskom odijelu, a i pratilja mu je bila jedna od elegantnijih dama na balu. Sam program pod vodstvom Dinka Bogdanića je bio vrsno osmišljen i u svemu se je našla prava mjera. Balerine su plesale poput leptirica. Ispod haljinica, pri svakom iskoraku, nazirale su se prelijepe čipkaste gaćice. Među djevojčicama je odskakala Maja Lena, kći Helene Jurak. Mlade balerine iz baletne škole pokazale su da i za deset godina možemo očekivati poneku svjetsku prvakinju. Operni Bal je obilježio ples. Svi koji su netko i nešto znaju plesati i to dobro. Plesali su cijele noći valcere, i rumbe, i rock and roll, i polke. Svatko tko je držao do sebe, pojavio se na plesnom podiju. Nije bilo lenti, ordeni su se mogli nabrojiti na prste, a od uniformi se mogla vidjeti samo odora jednog austrijskog časnika i dežurnih vatrogasaca. Bal po meni nije pravi bal bez zgodnih, mladih časnika a njih večeras nije bilo. Debitantice, od koje su neke u ranim pedesetima, imale su biserno bijele haljine sa buketićem crvenih ruža u ruci. Domoljublja ipak nije nedostajalo, prilikom izvedbe Lijepe Naše sudionici su je zdušno pjevali. U podrumu je prpošna vrlo elegantna Nina Badrić bila na visini. Rikardo, bivši član Cubisma, zagrebački Venecualac se isticao svojim glasom. Gitaristi na balkonu su stvarali sasvim drugačiji ugođaj. Catering nije zaostajao, kao ni ostalo osoblje. Hostese su nosile male crne haljine sa crvenom trakom i crvenom ružom. Na cvijeće u dvorani je potrošeno mnogo novaca. Aranžmani su bili vrhunski. Nažalost, još su više isticali ofucanost tepiha nacionalne kazališne kuće. Bez obzira na cijeli ovaj gossip, riječ je o dobrotvornoj priredbi. Zagreb je od danas četvrti grad u svijetu sa takvim društvenim događajem. Večeras je bilo izvrsno, sljedeće godine sigurno još bolje, a hrvati, kako god mali bili, doista imaju pravu metropolu. Očito je da je nama Lijepa Naša mnogo ljepša nego što se to ponekad čini. Kao i ostale dame dobila sam parfem na poklon od strane organizatora. Kavalir je dobio prigodnu razglednicu sa kovertom i markom sa žigom prvog dana. Do sljedećeg Bala, haljinu već smišljam.

OKRUTNA - bajka

Negdje u daljini, dvorac se mrk i taman dizao, okruživale su ga teške magle, snjegovi, kiše i tuče nesmiljene. Unutar debelih zidova, naizgled, je bila ugodna atmosfera, no čim bi se Clitorella pojavila ,vukući za sobom teške skute, skupocjene haljine, sve je zamrlo. Bila je prelijepo obučena, ali imala je olovo u pogledu. Mali princ se igrao u kutku i zazvao:"Mama!"Clitorella je sa odvratnošću, što joj se uopće netko obraća, pa bio to i vlastiti sin reče:"Ja sam kraljica ,ne mama!" Posluga se užasavala same pojave, a da se nekom obrati!? Odjurila je vukući svoje nebrojene krinoline , u tamne odaje, ogledalo je bilo u kutu. -Ogledalo ,reci mi što vidiš? zagrmi ona. -Vidim ženu lijepu ,ali okrutnu, gdje joj je srce? -Srce, kažeš, iščupali ga svi, pa što hoće ,nema srca, svi su zli, kada mi je bilo najteže, nikog nije bilo. NEMA.MRZIM čitav svijet. -A princ? -No da, naležala sam se, namučila, urlao je noćima...... -Kralj? -Budala, u svojim snovima, mene u tim snovima nema.... Ogledalo je uzdahnulo, okrutna gospodarica na sve ima odgovor. Pada sa neba kiša, tuča netko se usudio pokucati na glavna vrata!!!! -Tko je ,upita usplahirena sluškinja. Idem ja ,reče Clitorella , dalje vukući svoje skupocjene skute. Na vratima muškarac sa dvoje djece, na pragu odrastanja, moli za sklonište, zbog djece. Olovan pogled(sjetila se majke svoje), postao je manje olovan. -Uđite! Posliga se razletjela da ih smjesti i zbrine. -Prostrite stol u glavnoj dvorani!!! urla Clitorella. Vaša visosti ,to se čini kada je kralj tu, plače sluga. -Nema kralja, moja riječ je zakon. Sjeli su za stol.On se ispričavao, da nije imao djecu, ne bi se usudio. Ona je šutjela. Odjurila je nakratko i pohitala u svoje tamne odaje, da pita ogledalo. -Što vidiš? -Vidim, lijepa si, ali vidim srce!!! -Srce, kažeš? Vratila se u još ljepšoj toaleti i ponudila strancu i djeci smještaj, na opće čuđenje posluge. Pogledala je sina ,koji se u međuvremenu sprijateljio i smijao na sav glas. Njegov smijeh, pogled stranca otopio je olovo u pogledu. Clitorella

Siva ekonomija

Jučer se je šaroliko društvo na HTV skupilo da bi raspravljalo o sivoj ekonomiji i njenim učincima na gospodarstvo. Na stranu da ljudi pojma nemaju pa tako je naš vrli ministar Šuker izjavio da se na kavu u kafiću plaća porez na potrošnju, a ne plaća se jer se plaća taj porez na bezalkoholna pića, alkoholna pića, vino i pivu. A on je glavni kapo za financije i možda ne bi trebao sve znati, ali ne bi trebao niti drobiti gluposti i pričati o onome što zapravo i ne zna.Prvo rad na crno. Da bi Vas netko platio na crno on mora imati te novce, a ti novci Vam ne mogu biti tak črni.Zato što:Poduzetnik ilegalno obavlja aktivnost, ne ispostavlja račune, a njegovu robu ili uslugu mu plaća na primjer građanin koji je dobio plaću iz koje su isplaćeni svi porezi, prirezi i doprinosi. Dio love poduzetnik isplati svom radniku na crno koji će uredno tim novcima platiti režije (koje nisu u domeni sive ekonomije), kupiti hranu u shopping centru (to isto tak nije na crno-uredno plaća znači PDV i posredno porez na dobit tvrtke koja isto prodaje), platiti kredite i mnoge ine stvari koje su u domeni legalne ekonomije. Ostatak love će poduzetnik uredno strpati u džep ili izvesti iz zemlje, uglavnom ne platiti porez, ali budimo realni. Nije to baš tako vjerojatno. Jer naš će si poduzetnik kupiti koju mečku, pa jahticu i milijun drugih većih ili manjih stvari, primjerice školovati djecu u inozemstvu i uglavnom porez će već biti plaćen (Švicarsku ne računam). Da s takvim poslovanjem on ne može na javne natječaje gdje se u Hrvatskoj vrti najveća lova i istina je da nepošteno konkurira onim poštenima koji sve rade legalno, ali na strani legalista su motiviraniji radnici jer znaju da im se primjerica plaća doprinos za penziju, da im se na kraju godine smiješi povrat poreza i dobiva doista mnogo kvalitetniju radnu snagu.Poduzetnik svu poslovnu aktivnost obavlja legalno, a zapošljava na crno i isplaćuje plaću na crno. Takva se plaća u principu plaća iz dobiti. Na prihode poduzetnik plaća PDV od 22%, a na dobit 20% i znači njega i te kako koštaju ta siva ekonomija, a i država lijepo tu zaradi.Ima masu poslova i ljudi kojima odgovara rad na crno. Primjerice penzioneri. Već i vrapci na krovu znaju da praktički pol muške populacije iznad 33 koja je sudjelovala u ratu je u mirovini uglavnom dijagnoze PTSP. Bez obzira na bolest mnogi od njih mogu i žele raditi, (za ostatak čitamo u novinama- crna kronika svaki dan), a ne smiju legalno jer tko bi se lud odrekao mirovine u korist nekakvog nesigurnog posla. Mnogi su se okušali kao poduzetnici, ali nekima jest, a nekima i nije baš išlo.Nisu oni jedina skupina umirovljenika i ljudi koji radi. Mlađe umirovljenice masovno čuvaju djecu, čiste tuđe stanove, lokale i nadopunjuju si prihode. Naravno na crno. Ali opet isti novac potroše u legalnoj sferi ekonomije. Njih s druge strane plaćaju oni koji privređuju uglavnom u legalnoj sferi ekonomije i što više reći.Dio nezaposlenih prima po 1000 kuna mjesečno. Kad je nemate vjerujete mi velika je to lova i SIGURNA, a svi rade s vremena na vrijeme razne poslove koji mjesečno i nisu cijela plaća, ali zarade i opet potroše u legalnoj sferi. Daju im opet novac ljudi koji su primili plaću (plaćeni doprinosi) ili obrtnici i poduzetnici koji su ionako odmah krivi čim ih poreznik pogleda. To znaju mnogi od njih.U crne prihode ubrajamo i mito i korupciju. Ali i ona se kanalizira u najvećem dijelu u sferu gdje se mora platiiti porez, ak na niš drugo onda trošarina na novi BMW ili porez na kuću za odmor.Pa čak i kad u autopraonici date 60 kuna za pranje auti ti se novci ne mogu stvoriti neba i nema te države na svijetu koja propusti uzeti dio svog poreznog kolača.Nisu mi jasne sve te priče o sivoj i legalnoj ekonomiji. Ne pada mi na pamet susjedu za štihanje vrta platiti poreza i doprinose zato što neko maše parolom siva ekonomija.Ako ne mogu namiriti mirovine za umirovljenika iz doprinosa za mirovinsko osiguranje, a mogu ga iz izdašnog PDV-a. Jer 22%. Ljudi pa čija je to umotvorina. I jednoj bogatoj Njemačkoj je dovoljno 16%. Po meni je glupo dijeliti nešto na legalno i kao ilegalno (osim droge i oružja, ali to nije tema ovog posta).Nitko, ali baš nitko ne želi promijeniti propise na način, da i mi i država imamo maksimalne koristi, a ne pojedinci koji kradu li ga kradu. I sada će oni uvesti maksimalne kazne. Može, ali nek prvo kažnjavaju sebe i svoje poslovne makinacije i bezobrazluke. A neke još i plaćamo za njihove neznanje. Glavno da se jedni te isti ljudi vrte godinama po funkcijama i kak se stalno izmišljavaju novi načini da se izvuče lova (legalno iz državnog proračuna, ali na crno u džepove manjih ili veći ribica i državne administracije).Neke stvari su i stvar etike. a etično bi bilo smanjiti poreze u cjelini, omogućiti svakome da radi, ali i minimalna primanja po stanovniku da nitko nije gladan. A i gladnih ima u našoj Hrvatskoj. Na Svetom Duhu kolone čekaju obrok svaki dan. A zašto ne bi recimo postali Šveđani. Socijalna i pravedna Lijepa Naša.