utorak, listopada 11, 2011

Alkoholizam kao društvena igra



Postoje razne društvene igre, koje većina ljudi igra tijekom svog života. Igre koje igramo na poslu, igre koje igramo u obitelji, a postoje i igre – koje se igraju cijeli život. Transakcijska analiza je jedan pokušaj objašnjavanja dinamike međuljudskih odnosa.
Osnivač transakcijske analize Eric Berne u svojoj kapitalnoj knjizi „Koju igru igraš“ opisuje društvenu dinamiku ovisnika u opisu „životne igre Alkoholičar“. Središnja uloga je „Alkoholičar“, to je igrač koji je „glavni“ i uvijek prvi na potezu. Glavna potporna uloga je Progonitelj, a nju obavezno igra osoba suprotnog spola, najčešće bračni partner. Treća uloga je „Spasilac“ koju obično igra pripadnik istog spola kao i „Alkoholičar“, moguće zdravstveni radnik. Četvrta je uloga „Gledača kroz prste“ (pravi se Englez). On daje robu na kredit, ponudi kavom ili sendvičem kad je gladan, ali se suzdržava od optuživanja no i od spašavanja od njega samog. Ovu ulogu često igra majka glavnog igrača, tako da mu daje nova i četo je na njegovoj strani protiv supruge koja ga ne razumije. Kada se radi o novcu, glavni igrač uvijek mora naći neko prihvatljivo objašnjenje, iako je očito da novac uglavnom odlazi na sredstvo (alkohol). Pomoćni igrač je snabdjevač (Barmen). On igra ulogu veze, direktnog snabdjevača koji razumije jezik kojom ovisnici govore i koji je najvažniji čovjek u životu svakog notornog ovisnika. Razlika između snabdjevača (Veze) i ostalih igrača svodljiva je na razliku koja postoji između profesionalca i amatera u svakoj igri: profesionalci znaju kad je dosta.
U početnim fazama igre „Alkoholičar“ supruga može igrati sve tri potporne uloge. U ponoć se pravi Englez (Gleda kroz prste): Svlači ga, kuha kavu i pušta ga da se istresa na nju. Ujutro je Progonitelj koji ga oštro osuđuje za njegovo nedolično ponašanje. Uvečer se pretvara u Spasioca pokušavajući da zajedno s njim izmjeni njegov način života. U kasnijim fazama igra je moguća i bez Progonitelja i Spasioca, ali ako pristanu biti izvori snabdijevanja, mogu ostati u igri.
Dobitak u igri „Alkoholičar“ otkriveno je da samo konzumiranje sredstva (Alkohola) sporedno zadovoljstvo koje proizvodi dodatne prednosti, samo tehnika kojom osoba postiže pravi vrhunac – a to je mamurluk. Za Alkoholičara mamurluk ne predstavlja toliko fizičku koliko psihičku muku.
Mamurluk
Ono o čemu mnogi Alkoholičari najviše vole da razgovaraju u terapijskoj situaciji nije pijenje, koje oni spominju samo zato što se priklanjaju svojim Progoniteljima, ego patnja koja dolazi poslije. Transakcijski cilj pijenja je, pored osobnih zadovoljstva koje ono pruža, stvaranje situacije u kojoj će Dijete (libidinozni dio ličnosti) dobiti teško prekoravanje, ne samo od unutrašnjeg roditelja (superego) nego i od svake roditeljske figure u okolini, koja bude raspoložena da se uključi. Zato liječenje ove životne igre treba biti koncentriran ne na smo pijenje, nego na sutradan ujutro - na samozadovoljstvo od samokažnjavanja. Igra „Narkoman“ slična je „Alkoholičaru“ ali se igra brže i dramatičnije, a posljedice su joj daleko kobnije. Ova se igra često jače oslanja na ulogu Progonitelja, jer su pri ruci mnogi igrači željni d uskoče u tu ulogu, dok su uloge „Gledača kroz prste“ i „Spasitelja“ rijetke. Uloga „Snabdjevača“ (Veze) je izrazito značajna.
Uloga grupe samopomoći
Udruge kao što su „Anonimni Alkoholičari“ ili „Anonimni Narkomani“ organiziraju svoje članove na igranje iste igre, ali pokušavaju preobratiti iz uloge „Alkoholičara“ u ulogu „Spasioca“. Bivši ovisnici imaju prednost jer znaju kako igra ide, pa su stoga kvalificirani z igranje potporne uloge, bolje nego neko tko nikada nije igrao tu igru. Isto tako postoje organizacije koje se bave dobrobiti drugih „igrača“ dakle radu sa obiteljima (supruge, djeca). U tom kontekstu, u radu sa djecom Alkoholičara na prelasku iz djetinjstva u mladost ohrabruju da sasvim izađu iz igre, a ne samo da zamjenjuju uloge.
Može li se izaći iz ove životne igre?
Samom Alkoholičaru izlazak iz igre može predstavljati veliki izazov. Teško je naći nešto drugo tako zanimljivo kao nastavljanje započete igre. Takozvani „izliječeni alkoholičari“ često nisu zanimljivi za društvo, a mogu osjećati i nedostatak uzbuđenja u životu, što ih dovodi u iskušenje za povratak na staro. Za većinu ljudi Anonimni Alkoholičari predstavljaju najbolji način uvođenja u terapiju pretjerivanjem. Novi moment u terapijskom pristupu u kojem bi terapeut odbio igrati igru u vidu bilo koje uloge u igri pacijenta je u tome što je teški ovisnik viđen u većini zapadnih društva ko poželjni predmet nadzora, brige i širokogrudnosti, te svatko tko odbij igrati prema njemu neku od tih uloga navlači na sebe gnjev javnosti. Razumno gledanje na stvari može više uznemiriti „Spasitelje“ nego samog „Alkoholičara“. Tako „zdravi pomagači“ u terapijskom kontekstu, koji bi imali za cilj pomoć u prekidanju igre, a ne samo spasilačke uloge, mogu biti odbijeni u procesu tretmana.
Sagledamo li danas ove Berne-ove teze, kao i suvremene koncepte tretmana ovisnika, što vidimo?
Uloga „progonitelja“ uključuje društvene „Superego“ čimbenike prisile – policija, sud, danas često i službu socijalnog rada (mjere obaveznog liječenja, zakoni za sprječavanje obiteljskog nasilja i slično).
Često ovisnici dobivaju „mjere liječenja“ koje se mogu protezati na godinu i više – ima slučajeva da Sud dosuđuje i mjere liječenja od pet godina! Članovi obitelji tad često pojačavaju pritisak, doživljavajući novostečenu društvenu moć. Samokažnjavanje („Mamurluk“) u igri za zakonom i uz pojačani nadzor tada poprima još uzbudljivije dimenzije, nije potrebno više toliko truda (pijenja ili drogiranja) da bi se postigla pogrda uz željeni „oprost“ (ispriku). Sustav nadzora često igra neku svoju igru – dugo „Gledača kroz prste“ da bi onda prešao u igru (sadističkog) kažnjavanja. Odgođena kazna koja ne vrednuje čak ni prijelaz u igri iz uloge Alkoholičara u ulogu Spasitelja (a kako je i vice versa lako izvedljivo, Zakon koji igra Progonitelja ima opravdanje za svoj potez) sve može rezultirati transakcijskim rezultatom ili da „izliječeni“ (nakon višegodišnje robije) prigrli ulogu „Snabdjevača“odnosno dilera.
Gledamo li kasniji razvoj transakcijske analize, vidimo da su se terapijski napori usmjerili prvenstveno na obiteljske „igre“ i međuodnose. Anonimni Alkoholičari su u Sjedinjenim Državama Amerike i brojnim drugim zemljama, usprkos svojim nedostacima, dominantan oblik terapijskog pristupa.
Hrvatski model pristupa alkoholizmu
Lokalni model tretmana ovisnosti u Hrvatskoj odnosno državama regije te Italiji, nasuprot, respektira određene postavke ranije navedene. Naime, osnovni postulati tretmana ovisnosti o alkoholu po „Hudolinovom modelu“ baziraju se osim na klubovima samo-pomoći također i na obiteljskoj terapiji, koja je u velikoj mjeri bazirana na modificiranoj psihoterapiji – velik utjecaj teorije sustava. Kao takav, bliži je idejama Transakcijske Analize, uz sve svoje razvojne specifičnosti.
Igranje igre „Alkoholičar“ koja je praktički definirana tek nakon zrele faze razvoja sustava tretmana, ukazuje nam na nužnost prolaženja kroz različite faze sazrijevanja na putu prema zreloj i uspješnoj dugotrajnoj apstinenciji, koja nije sama sebi svrhom već početak nove igre – a to je igra odgovornog ponašanja prema sebi, svojoj obitelji i društvu u cjelini.
Autor: Davor Moravek
tekst je originalno objavljen 28.9.2011 na adresi

ponedjeljak, lipnja 08, 2009

Novi Spa Hotels & Resort, Novi Vinodolski - recenzija

Per Astra ad Aspera Od zvjezdica (pet) to trnja... ili kako sam preživio vikend u Spa centru

Novi Spa Hotels & Resort, Novi Vinodolski 7.6.2009. Imao sam (ne)sreću da budem na jednom seminaru u kongresnom centru u "Novi Resort i Spa" bučno najavljivanjem u medijima. Došao sam oduševljen – otišao iznerviran. Evo izvještaja iz prve ruke promatrača mjesta na kojem se dešavaju "celebrety događaji sezone". Sam hotelski kompleks lako je naći – odmah je uz jadransku magistralu oko dva kilometra od samog mjesta Novi Vinodolski.

Nije u mjestu, pa je tamo teže doći. Kako se pokazalo, udaljenosti mogu predstavljati problem. U samom kompleksu ne možete se voziti automobilom, već se trebate parkirati u garaži koja je na tri kata. Do receprije iz garaže ima dosta hoda – što kad nosite sami kofere (nitko se ne ponudi da od auta do recepcije donese prtljagu niti to na recepciji uopće spomenu) predstavlja zanimljivi "welness".

Dolazim ja tako sat i pol kasnije od kolega koji su došli organiziranim prijevozom autobusom – svi su još na upisu, dakle čekali su više od sat vremena da se razdjele ključevi samo za jedan autobus gostiju! I u prvi tren, sretan sam jer sam kratko čekao! I prtljaga biva upućena prema sobi, kažu biti će tamo za petnaestak minuta.

Sjednem se u predivno predvorje, sa dizajnerskim namještajem, u bračkom mramoru, i popijem piće dobrodošlice (za našu grupu stajalo je označeno na jednom stolu, kako sam kasnio – nitko mi se nije obratio ali to sam tada smatrao normalnom situacijom. Odlazim u sobu prije prvog predavanja – i tada shvatim da mi treba jedno 10-15 minuta hoda do sobe, koja je apartman (kuća A10, soba 819) u prvom redu do mora, na kraju naselja. Dvije spavaće sobe, dnevni boravak, kuhinja, dvije kupaone – kao da ideš u skijalište, a ne u hotelu... u biti, bio sam potpuno nepripremljen za tako nešto.

Pokušam se malo osvježiti – a kad tamo prvi šok. Tekući sapun u kupaoni – ispražnjen. Ima druga kupaona, odem tamo, sapuna ima ali se dobro namučim da istisnem. Razgovarao sam kasnije s kolegama o tome – treba mala znanost da se operu ruke. Vruća voda je namještena tako da se opečeš ako ne paziš – nevjerojatno. No to nije još prigovor – samo bi malo mogli pripaziti sa ekologijom, kad već imaju ispred svakog apartmana sortirnicu za reciklažu (papir, PET, staklo, ali ne i za limenke). Imao sam par limenki za piće, to se tamo nema gdje odložiti u reciklažu – kako se uspostavilo, trebao sam sa sobom ponijeti toga više... Odlazak na predavanja – manja dvorana, za stotinjak ljudi, klimatizacija uredna, tehnologija pristojna.

Predavanja su bila očekivano dobra, na taj dio seminara kao i na vođenje diskusije poslije, kao i za "pauzu za kavu i kolače" same pohvale, kao i pohvale organizatoru (GSK) koji su se pokazali visoko profesionalnima. Nakon plenarne sjednice od sat i pol, slobodno vrijeme i večera. Prvu večer (petak 5.6.2009) bilo mi je lijepo u društvu kolega, švedski stol je bio bogat, na stolu su bile postavljene boce vina, gazirane i negazirane vode, vidio sam da je dosta kolega pilo i sokove – ukratko, opuštanje nakon puta, uz standardnu hotelsku hranu. I nakon toga, u manjim grupama – šetnja i druženje.

Vrijeme je bilo tmurno i oblačno, uz poneku kap kiše. U hotelskom kompleksu, nažalost sve u radovima. Hrpa majstora, hrpe građevinskog materjala i ništa u biti ne radi – vidio sam možda dva dućana koji su radili, od kojih je jedan kiosk sa novinama. Restorani – sve prazno. Dolazimo u neki kafić na terasi – za desetak minuta (koliko smo kao društvo došli tamo i čavrljali) dođu nam tri konobara, na narudžbu.

Sve korektno – osim ograničenog izbora piva, ponudili su jedno tri koktela koji su bili prihvatljivi. Čini se da nisu čuli da se koktel može raditi sa sorbetom, ali u redu – prolazna ocjena (3) ako se usporedi sa kafićima na zagrebačkoj "špici" (koji su obično malo bolji). Organizator nam je dao bonove za konzumaciju pića – no ne vrijede za taj dan. Hajde, ništa bitno ni neočekivano. Prošetali smo se i predvorjem spa centra – sve je bilo zatvoreno u 21 sat, tu večer ništa se ne može koristiti – no ljubazno su nam rekle da se može dobiti ogrtač i sve potrebno na licu mjesta.

Vratio sam se u sobu i razmišljao kako provesti slobodno vrijeme sutradan nakon predavanja, veseleći se unaprijed. Dođem nešto prije 22 sata u sobu i palim televizor. Kad tamo šok – kako se to pali? Stari, "Gorenje" televizori u sobi sa daljinskim upravljačem na kojem je znakovito izolir traka, ne pali od prve. Igram se sa baterijama, i "iscjedim" paljenje televizora, ali promjena programa – ne radi. Na samom televizoru (muzejski primjerak) tipke za mijenjanje programa i glasnoću – eto gimnastike. Radio programa – nema (u boršuri koju sam počeo tada čitati – piše da ima radio, ali toga nema). Brošura je zanimljiva, i baš za svaku sitnicu koja ti može trebati upućuje na express servis. Dakle, kad bi ja, u 12.30 noću ili kad se probudim u 1.30 i poželim pročitati recimo "Bibliju" ili kad žurim na predavanje i vidim da mi je omlohavio gumb pa ga moram na brzinu popraviti pa mi stvarno treba taj šivaći pribor koji je u svim hotelskim sobama svijeta – u Novi Resort bi trebao zvati "express servis" ili recepciju.

Pa čekaj. Ma da, baš mi se gleda tada sobarica i oblači mi se da izađem iz kreveta, zato jer bi poželio pročitati dobro štivo. Mini bar (piše u brošuri ga je u sobi) nisam mogao nigdje naći. A tražio sam ga, jer mi je trebao. Kako ni dućana nije bilo, nisam si ponio čaj tako da sam proveo večer uz vrelu vodu (iz slavine)... Provođenje večeri je bilo doslovno to – nisam nikako mogao zaspati u krevetu, jer mi je bio neudoban (madraci na "federe" kakve već odavno nisam nigdje vidio, grozno) tako da odlučim prespavati u dnevnom boravku, na kuto-sjedu. Centralnog gašenja svjetla naravno da nema. Halogne lampe sam naučio koristiti (nema uputstva) tek drugi dan, tako da sam se za svaku lampu morao lijepo dizati (fino za razbuditi se). Malo ustajanja do televizora, ručno mijenjanje programa, ma divota. Jedina svjetla točka te noći bila mi je vrhunska veza na internet - u sobi je ruter, u svakoj sobi pa sam imao 100% signala, 54 mbs, divota. Kako je televizor bio noćna mora, snašao sam se i pogledao teletekst i poslušao radio preko bežičnog interneta...

Naglasak je – snašao sam se sam. Noć je bila dosta hladna. U jednom od (više) buđenja, obilazio sam klima uređaje i pokušao otkriti kako prebaciti na grijanje (nisam uspio shvatiti, uputa naravno nema a samo hlađenje radi) pa sam ih konačno uspio nekako ugasiti. Ujutro – kiša i jugo. Vidim neke turiste kako stoje pred apartmenom i dolazi električni autić za prijevoz – sav sretan uđem. Nitko mi do tada nije rekao da to postoji, kako se to poziva, koji je raspored i pravila vožnje – a u sobi u uputama o tome nema ništa. Valjda imaju pravilo – pitaj recepciju za sve usluge za koje (ne)znaš da ih nudimo. Sav sretan što ne moram hodati deset minuta do predavaone po kiši i vjetru, vozim se ja tim prometalom i imam osjećaj da sam uhvatio "jack pot" (to je jedini puta da sam uspio vidjeti to vozilo i da mi je stalo, nije da nisam pokušavao nakon toga). Vožnja kroz praktički cijelo naselje je zanimljiva.

Mnoštvo sadržaja koji rade (na žalost ne u vrijeme kad sam ja bio pored njih) mnoštvo građevinskog materjala, sve se nešto na veliko gradi. Prilično me propuhao vjetar, već i ranije no sada, nakon neprospavane noći (neudobni kreveti, propuh, stalno dizanje iz kreveta i slično) bio sam dosta dekoncentriran. Sala za doručak je bila dobra, osobito mi se svidjelo što je bio velik izbor ukusno pripremljenog voća, fin izbor čajeva i to je bila prava milina. Jedan od boljih hotelskih doručaka koje sam jeo. Ipak, uz sav trud, i dobru volju, nisam uspio odslušati predavanja do kraja, zbog čega sam imao osjećaj krivnje, već sam se uputio prema sobi (mučna šetnja po kiši i vjetru) da se malo odmorim. U biti, da spavam. Uspijevam nekako zaspati, te mi je oko 17.30 sati malo bolje, pa se ponovno odvažim otići do hotela. Želim usput vidjeti plažu. Ova je šljunčana, vidi se da su staru, kamenu obalu sravnili, nasuli i sada je plaža neformirana uz velike valove u pličaku (fotografiram kako pjena na plaži leti do deset metara u zrak).

Sve u svemu – ne bi tamo prišao ni blizu. I da mogu, svuda oznake zabrane pristupa zbog radova. Kao da sam došao na neko građevinsko gradilište, a ne odmaralište. Grozno devastirana obala... I tako žaleći za prirodom, dolazim nakon šetnje do hotela. Svaka ideja da bi išao u bazene sada me je prošla (pa po tom vjetru i kiši bi sigurno zaradio upalu pluća da se mokar vratim do svoje sobe). Mislim si – na ovo se stvarno nisi pripremio... Dolazim do hotela, kako sam preskočio ručak lagano sam već ogladnio – od svih dućana (subota je) radi samo kiosk sa novinama. Izbor štampe – bijeda nad bijedama. Nikakve strane štampe, izbor nekakvih "skandi" i porno magazina, od dnevnih novina – nedeljni vijesnik. Ostale novine ne vidim, ali to mi baš odgovara. Uzmem si jednu čokoladicu, te idem potražiti gdje ima topli čaj za popiti. Uspijem naći bar u predvorju, do recepcije. Jučer je tamo bilo baš lijepo sjediti s kolegama, pa da ponovimo iskustvo... No nisam uzeo u obzir, da je subota. Pola predvorja je bilo zatvoreno jer je rezervirano – za svadbu.

Naručim čaj – gotovo uvijek pijem čaj sa mlijekom – i onda šok. Na računu mi dodatno zaračunaju 7 (sedam) kuna za 0,1 l (decilitar) mlijeka, koje su mi servirali u vrčiću od 0,02 l (diskretan i prifinjen pribor za čaj). Nije me naravno pitao kakav čaj (kad nije imao što ponuditi) uglavnom – izbor čaja daleko lošiji nego u restoranu u kojem je doručak. Tek što sam sjeo – dolazi svadba. Kad sam taj svoj čaj već toliko (pre)platio, opet mi vaučeri za piće od organizatora nisu pomogli, tražim ponovno neko mirnije mjesto.

Ovaj hotel mi postaje već krajnje dosadan, nigdje mira, nigdje nekog toplog mjesta uz ambijentalnu glazbu gdje bi se mogao mirno opustiti i pročitati svoje novine... Tako da već vidno razočaran, razmišljam da li da odem u svoju sobu (tamo imam bar internet) ali me od tmurnih misli odvrati što slučajno sretnem kolege sa seminara. U biti, radilo se o organizatorima seminara, kojima sam se ispričao što nisam bio na svim predavanjima, jer me sve propuhalo na ovom velikom gradilištu gdje pola toga ne radi (a u brošurama piše da to imaju) te kako mi se ovdje uopće ne sviđa. Hajde, dogovorimo se naći nakon večeri, na druženjima. Kako sam tu pogriješio, tada sam trebao otići, a ne nadati se da će sutra biti bolje i da ću se lijepo provesti... Jer tada sam još uvijek razmišljao o bazenu koji je izvana, kroz staklene pregrade, tako lijepo izgledao...

Dolazi večer. Kad ste preskočili ručak, tematski izlet, pola predavanja i patili se cijeli dan, ogladnite. Jelo je pristojno, izbor malo slabiji nego jučer. Onakav promukao, sjednem sa kolegama, dvije kolegice su bile sa nama i trudne. Družimo se i šalimo uz večeru, atmosfera opuštena i obećavajuća. I onda dolazi konobarica, sa pićem. Poželio sam tada voćni sok (juice) jer sam ožednio i nije mi se pilo. Donese vino (u ohlađenim čašama) jer je to kolega tražio, sok donjeli kolegicama – što sam ja tražio, mislio sam tada – nije čula. Hajde. Dolazi drugi put – lijepo molim sok. A ona će: "Sok imamo samo za trudnice". Mislim šali se. Na stolu boca negazirane vode i vino. Pijem vodu. Evo nje opet put. "Molim sok" - "Nemamo, sok je samo za trudnice, stvarno". I krene meni ona točiti vino u čašu. "- Ne hvala, neću vino". Evo ti nje. Ja stavim ruku nad čašu (ne neposredno na čašu, što je očito bio moj propust) i eto ti pune čaše vina pred menom. Dragi moji kolege, ovo me je stvarno već bilo razbjesnilo. Gutam ja to u sebi, mislim gdje sam ja to došao. Ljut kao ris, odlazim s večere, u "noćni život". Kat niže, hrpa ljudi. Vidim žene u visokim potpeticama, 15 cm visine je dosta česta pojava i šacam da li ima nešto više. Kad tamo doznam da je to otvaranje nekog dućana. Nekakvi "selebritiji". Tada sam bio već lagano ožednio (hodanje deset minuta do sobe da popijem vruću vodu u sobi mi nije izgledalo kao baš zabavna perspektiva) I tražim ja gdje bi to konačno mogao iskoristiti ta 4 (četiri) vaučera za piće (koje je organizator uplatio) pa mi kolege pokažu neki bar. Izađem pred bar – tamo me ponude sa šampanjcem (diskretan i uljudan konobar je to nosio) pa ga uzmem, jer su i kolege. Malo liznem – korektno.

No ja sam žeden, hoću sok. Vidim, par konobara (jedno 3-4 njih) rade razna pića. Stanem uz šank, i tako stojim na metar od njih tri jedno 7 minuta. Valjda sam bio nevidljiv. Pričaju oni, nose narudžbe. Vidim ja mlade kolegice, držao sam te vaučere u ruci, tražim koš za smeće. Kolegica će. Vidjeći me: "nemoj bacati to". Ma da. Evo ti ih, bacim ih prezreno na stol pred njih četri. "Daj to kome hočeš. Meni to nije od nikakve koristi"... Bilo je tada 23 sata. Što napraviti? Popio sam, ne mogu sada voziti kući. Sjetim se da imam jedan sok u svojoj sobi (u frižider sam stavio) pa hajde, nije propalo baš sve. Sretnem ponovno organizatore seminara, idu u noćni provod. Šteta, odbacio sam te vaučere, mogao sam im vratiti, možda bi mogli to refundirati. Kako sam nesmotren bio... Krenem dalje u mrak, što dalje od tog hotela u kojem su sad po mom iskustvu, sve neki bahati konobari. Dolazim u sobu, 23.30 je sada, ja spremam stvari, pakiram se.

Prva stvar ujutro – odvlačim sam svoje stvari prema recepciji, sretnem neku voditeljicu. "Vi radite ovdje?" - "Da". -" U apartmanu 819 ne rade baterije za daljinski" "- Trebali ste zvati, pa bi to ispravili". Odem ja. Mislim si – ma mogao sam ja vas zvati svakih pet minuta da ispravljate što vam tamo ne štima. Zaljepila mi se slušalica telefona uz ruku. Još da sam tražio sapun, ma mogli ste ostaviti 4 lista toalet papira kao nekad u javnim toaletima ako tražiš "za veliku nuždu" a za malu nuždu ne dobiješ. Dobiješ još tri, na posebni zajtjev. Da, stara dobra vremena sa čučavcima, * ti ja apartmana. Na sreću, ništa od toga nisam izgovorio. Jadna žena, nije zaslužila. Ipak je red oprostiti se od kolega, koji su imali organizirani prijevoz iza 10, no žurilo mi se napustiti taj usrani resort što prije. Lijep je bio dan, no ja sam želio biti što dalje od tamo... 7.50 ujutro, odjava na recepciji. Ostavio sam tamo prtljagu.

Doručak me malo smirio. Tamo je to stvarno najbolje, ne vidiš te konobare i ne čuješ nikoga da ti pristupi stolu (osim što pokupe prljavo posuđe) tako da baš nisam išao gladan na put. Hajde, da završimo to. Pokupim prtljagu, i uredno pitam recepcionerku: "Molim Vas, knjigu žalbe da ju ispunim". Ova me upita "Možete li reći o čemu se radi". Ja ispričam o odnosu za večerom, ljevanju vina kad sam insistirao da mi ga ne toči. "Jeste li ispunjavali knjigu žalbe tada u restoranu?". Ma da, pred kolegama ću se ja svađat. "Nisam, to želim ispuniti sada". U biti, za knjigu žalbe je bio račun za 0,1 mlijeka koje nisam dobio već 0.02 l a ostalo – odnos osoblja i sve to – nisu više u "pravilniku o knjizi žalbe". Tada to nisam znao, jer nisam knjigu žalbe popunjavao nikad – u biti, samo jednom pred 5-6 godina to je ispunila moja prijateljica s kojom sam bio u jednom ugostiteljskom objektu, žalila se na krivo deklariranje artikala. U tom trenutku bio sam odlučan to ispuniti, ma kud puklo.

Otvorivši knjigu, vidim da ima tri papira – za gosta, inspekciju i onaj koji ostaje u knjizi. Naravno da je krivo popunim (nisam znao da se mora ispisati puna adresa prebivališta) već sam samo napisao svoje ime, potpis i "soba 819". Recepcionerka me upitala: "Možemo li vam kako izaći u susret, kakva masaža ili ručak". "Ne hvala, ne želim ništa od vas". I napisao sam to u tom svom očaju – ne želim ništa od njih kao kompenzaciju, kao i to da mi je ponudila kompenzaciju.

Bahat odnos prema meni kao gostu, kako sam ja to doživio, podučilo me je lekciji. Prvo, izbjeći situacije u kojima se motaju "selebritiji" i "vip gosti" u širokom luku. Osoblje se tada neprirodno ponaša. Novi Resort & Spa je na prvi pogled lijepo mjesto, no nedorađeno, neizgrađeno do kraja i (polu)organizirano, gdje se moraš dobro pripremiti (ponjeti svoje sokove, ako hoćeš u bazene ili spa centar nositi torbu sa stvarima, toplo se obući) te jako dobro vidjeti koju to sobu dobivaš, te zvati osoblje da ti odmah sve isprave, odnosno tražiti sobu koja ima ono što ti treba. Ukratko, treba im prigovarati, jer sami od sebe neće ti čitati misli odnosno nastojati da ti učine boravak ugodnim. Za svrhu za kojom sam tamo bio, dakle za seminar (kongres) držim ga neprimjerenim, mislim kao da sam u sasvim drugom hotelu na drugom kraju grada) i prostor je raštrkan. Spa centar i bazene nisam vidio nego izvana (iznerviran glupostima) no obala koju sam vidio je katastrofa kako je izdevastirana.

Dragi moji, ako ste selebritiji koje zanima slikanje – samo naprijed. Ako želite mira, odmora i "pobjeći za vikend" može vam se desiti što i meni – da pobjegnete za vikend. Ali od njih.

Ocjena: Nikad više moja noga kročit tamo neće. To je obećanje. Previše sitnih stvari su utjecale na tu moju odluku. I da znate – ovo je tek drugo mjesto za koje sam se zakleo da više nema nikakve mogućnosti ispravka. Prvo je Hemingway bar u Tuškancu u Zagrebu pred šest godina – a obećanja te vrste držim.

A za vas – igrajte samo nagradne igre, možda vam bude i dobro u tom spa centru.

Za mene – planiram otići ovaj tjedan u neke toplice. Uživati u bazenu, podvodnoj masaži... Samo gdje? U Sloveniju, ili negdje u Zagorju?... Imam 3-4 mjesta u vidu, za jedan luksuzan i ugodan tretman... gdje će me poštovati kao osobu i gosta.

nedjelja, travnja 09, 2006

New adress - news.noebius.com

My new adress is news.noebius.com where you could find my audio podcast, and short news and announcements are available on www.noebius.net Stay Tuned, News @ Noebius

nedjelja, studenoga 13, 2005

Seven ways to create a drug epidemic

Seven ways to create a drug epidemic On the evidence of history, there are seven common ways in which to destabilize a drug ecology and create a drug epidemic. Each wrecking tactic has been tried and tested in the field, and comes with a warranty. Read the evidence the other way round and we have here a pretty reliable set of ideas on how to protect the drug ecology from bad happenings. 1. Submit the fabric of the intended target population to an intense strain of a kind to damage family and social relationships, fragment that society and create sectors of great poverty and contrasting wealth, destroy the old community gods and build no new values, leave youth adrift, create the soil for the epidemic and the wind is likely to blow in the seed to take root. 2. Make your chosen epidemic substance, whether it be licit or illicit, intensely available, have it on sale at every grocers, keep the price low, abolish all controls, leave drugs to the free play of the market and treat them like every other consumer commodity. 3. Build a climate of acceptance. Persuade people that everyone uses the drug and non-users are deviant. Secure a massive advertising budget, and if that is nor possible for illicit drugs, count on the endorsement of opinion leaders and the support of the media to market these substances. Associate alcohol with images of sport, cigarettes with Grand Prix motor racing and cocaine with the penthouse lifestyle, it's all the same game. 4. There can be a special benefit in getting the medical profession to take up the drug, prescribe it with abandon, declare it to be non-addictive and leak the drug to the streets. A century or so back this greatly helped to create a favourable image for alcohol, but doctors have also been very helpful in the epidemic spread of many other drugs - opium, heroin, cocaine, barbiturates, amphetamine, LSD, benzodiazepines. It is an amazing roll-call of medical intemperance. 5. Look out for innovative opportunities to market a new drug in a more dangerous form or by a new route of use. Get the population to believe that sniffing cocaine is safe and then slam them with crack, have them drink a little laudanum and then pull a syringe loaded with morphine from behind your back, let them get used to their snuff and cigars and pipes and then bowl them clean over with the deadly cigarettes. 6. Embed your operation as far as is possible in a mutuality of greed. For licit drugs, count on a complicity between the manufacturers and the tax-taking state, for illicit drugs find infinitely replaceable poor people to fill the lower ranks in the distribution chain and the top cats will grow ever fatter on the profits. 7. Try to ensure that the media portray drug taking as lying entirely with the individual: 'their flawed genetic make-up', 'addictive personality', 'woeful moral bankruptcy'. Keep the discourse at this individual level, and at the same time screen from public perception any awareness that drug misuse is in part caused by social environment.
Source: Griffith Edwards: Matters of Substance. Drugs: is legalization the right answer – or the wrong question? Penguin Books, London, 2005. (Introduction, page XXV-XXVI) www.penguin.com

subota, studenoga 05, 2005

Prometni kraj

Hrvatska u vrhu po stopi smrtnosti u prometu

Vjesnik 5. studenog 2005  piše:
S  15 umrlih na 100.000 stanovnika nalazimo se  među zemljama s najvišom stopom smrtnosti zbog prometnih nesreća. Smrtnost nama je veća nego u nekim zemljama s organiziranim trauma sustavom i do pet puta. Inače ozljede čine vodeći uzrok smrtnosti u dobi do 45 godine života...

Pred par tjedana, jedan poznanik mi je ispričao, sav potresen, događaj u koji je bio upleten. Kao prolaznik vidio je saobraćajnu nesreću i došao pomoći. Dvoje teže ozlijeđenih.
A svi samo – gledaju. Trebalo je previti krvareću ranu, kad tamo – nitko „nema“ zavoja i sličnog, jer to KOŠTA. Pa neće valjda otvarati svoj komplet prve pomoći za nekog nepoznatog na cesti? Onda treba pozvati hitnu pomoć i policiju. Naravno, netko NEMA KUNA na mobitelu.
Uredno svi stoje, dvadesetak ljudi, gledaju kako ovi umiru na cesti, i naravno da su svi „svjedoci“ kad dođe policija.

Ne pomoći, već gledati, prometna nesreća kao reality show bez reklama, a ne ljudska patnja nevoljniku kakvi i mi možemo biti?
Ovo je naša realnost, nemojte se čuditi što se svi bune za „0 promila“ i „dajte nam još oktana“.

petak, studenoga 04, 2005

Broadband

Gledajući navike korištenja interneta, pišući ovo u wordu i pritom razmišljajući da je ovo tekst za blog, dok sam pritom relaksirano spojen na net, sjetio sam se kako je to imati – broadband i ne razmišljati o tome koliko sam dugo spojen online. Postati i dijeliti neovisno o tome gdje si – a možda ubaciti i poneku sliku…Još testiram sve mogućnosti, a što dalje, vidjeti ćemo.

postanje iz tekst editora

Postanje iz tekst uređivača, kao što su http://www.writely.com ili skripte za MS Word je poput otkrića novog svijeta bloganja. Do sada stil pisanja bloga, osobito na primitivnim servisima kao što su retro blog (hr) to je uključivalo komplicirana editiranja koda i slično. Sada imamo svu raskoš bazičnog tekst procesora (Writely.com) koji je online, dakle idealan za broadband konekciju ili ako ste u internet kafiću. S druge strane, uređivanje, ponovno prepravljanje posta u office wordu potpuno je novi nivo - poput lokalnih dokumenta dostupni su nam blogovi, uz provjeru pravopisa u rtf oblikovanje. Writely također može importirati .doc dokumente (na žalost ne i .rtf, ali to je nebitan problem) i sve izgleda nekako - profesionalnije.
Blogati, pisati za zatvorene grupe, čak i kolaborativno uređivati i editirati tekst prije konačnog publiciranja čini ove alate zanimljivim za micro publishing.
    

četvrtak, studenoga 03, 2005

test skripte za word

ovo je test. napisan je sa wordom, skripta „ blogger for word“.
Kako izgleda?

Ono što je dobro u ovom slučaju je da koristim provjeru pravopisa i sve to.
    

ponedjeljak, rujna 19, 2005

tako dalje

I tako dalje. Alternativni univerzum može nas progutati, ili istaknuti. Trekeri, uživajte u noćima...

nedjelja, siječnja 30, 2005

Bal

Od danas je Zagreb četvrti grad u svijetu sa Balom. Večeras je bilo izvrsno, sljedeće godine sigurno još bolje, a hrvati, kako god mali bili, doista imaju pravu metropolu. Očito je da je nama Lijepa Naša mnogo ljepša nego što se to ponekad čini, piše lopticaskočica svoje viđenje bala. Vrhunska umjetnička priredba na koju je svratila gradska krema, pa i šire, ranije su komentirale i druge blogerice, koje su bile spriječene doći. Čitajte o tome i Clitorellu, ali loptica nam donosi trač iz prve ruke. A bal je upravo takav društveni događaj gdje se ide da se vidi i bude viđen.

Ekskluzivno izvješće - Loptica s bala

Sve je počelo u osam ujutro. Intravenozno sam primila kavu, oprala zube i krenula frizeru. Trajalo je tri sata, a frizura je bila takva da sam je prepričavala pola sata prijateljici na telefon. Crveni detalj je naravno bio u kosi. Popodnevni san istaknuo je blistavost mojih smaragdnih očiju. U pet - tuširanje, mazanje mirisnim kremama, u pola šest sve je bilo gotovo. Nećaci su gledali tetu razrogačenih očiju. – Teta nikad nije bila tako lijepa, bio je komentar. A teta je rekla: Kad ti budeš velik, ti moraš svoju dragu voditi na bal… Više nisam imala strpljenja, spakirala stvari, upalila Miška i krenula put Metropole. Naravno, vozila sam svega 30 km na sat ali danas je bitno bilo – stići. Kavalir je bio na nivou. Crni smoking, svilena košulja, crna leptir mašna i dopratio me na crveni tepih. Bilo je vrlo različitih ljudi. Na nekim vratovima su blistali dijamanti, a naši vrle novinarke su za balski outfit odabrala traperice. Naravno, bile su izbačene odmah po otvorenju bala, jer za takve tamo nije bilo mjesta. Glumice su bile spektakularne. Šminka haljine, cipele gotovo kao na dodjeli Oskara. Muški dio populacije se iskazao. Elegantni, u tamnim odjelima, s ponekim crvenim detaljem, a daleko najmarkantniji Zvonimir Šeparović sa ordenom Malteškog Križa. Hanuma u balerinkama, ali o njoj neki drugi puta. Jednu od najboljih haljina je imala Todorićeva snaha Martina, a Iva Majoli je u crnoj balskoj haljini ostavljala dojam svjetske žene. Zagrebačke frizerke se nisu baš iskazale, dok su neke dame zaobišle frizerke jer su smatrale da je repić na neopranoj kosi upravo ono što se traži. Almira Osmanović odskakala je frizurom i vatreno crvenom haljinom i bila je the babe bala. Sunčica Lalić, naša kao jet seterica, imala je komornu ljubičastu haljinu koja uz neodgovarajuću boju kose izgleda vrlo prosječno. Mija Begović koja na svom vjenčanju nije obukla haljinu, večeras je zablistala u svakom pogledu u svijetloj haljini optočenoj svjetlucavim kamenčićima. Boris Mikšić, čuven po 17% ponovno je nadmašio Slavena Leticu u originalnom hrvatskom odijelu, a i pratilja mu je bila jedna od elegantnijih dama na balu. Sam program pod vodstvom Dinka Bogdanića je bio vrsno osmišljen i u svemu se je našla prava mjera. Balerine su plesale poput leptirica. Ispod haljinica, pri svakom iskoraku, nazirale su se prelijepe čipkaste gaćice. Među djevojčicama je odskakala Maja Lena, kći Helene Jurak. Mlade balerine iz baletne škole pokazale su da i za deset godina možemo očekivati poneku svjetsku prvakinju. Operni Bal je obilježio ples. Svi koji su netko i nešto znaju plesati i to dobro. Plesali su cijele noći valcere, i rumbe, i rock and roll, i polke. Svatko tko je držao do sebe, pojavio se na plesnom podiju. Nije bilo lenti, ordeni su se mogli nabrojiti na prste, a od uniformi se mogla vidjeti samo odora jednog austrijskog časnika i dežurnih vatrogasaca. Bal po meni nije pravi bal bez zgodnih, mladih časnika a njih večeras nije bilo. Debitantice, od koje su neke u ranim pedesetima, imale su biserno bijele haljine sa buketićem crvenih ruža u ruci. Domoljublja ipak nije nedostajalo, prilikom izvedbe Lijepe Naše sudionici su je zdušno pjevali. U podrumu je prpošna vrlo elegantna Nina Badrić bila na visini. Rikardo, bivši član Cubisma, zagrebački Venecualac se isticao svojim glasom. Gitaristi na balkonu su stvarali sasvim drugačiji ugođaj. Catering nije zaostajao, kao ni ostalo osoblje. Hostese su nosile male crne haljine sa crvenom trakom i crvenom ružom. Na cvijeće u dvorani je potrošeno mnogo novaca. Aranžmani su bili vrhunski. Nažalost, još su više isticali ofucanost tepiha nacionalne kazališne kuće. Bez obzira na cijeli ovaj gossip, riječ je o dobrotvornoj priredbi. Zagreb je od danas četvrti grad u svijetu sa takvim društvenim događajem. Večeras je bilo izvrsno, sljedeće godine sigurno još bolje, a hrvati, kako god mali bili, doista imaju pravu metropolu. Očito je da je nama Lijepa Naša mnogo ljepša nego što se to ponekad čini. Kao i ostale dame dobila sam parfem na poklon od strane organizatora. Kavalir je dobio prigodnu razglednicu sa kovertom i markom sa žigom prvog dana. Do sljedećeg Bala, haljinu već smišljam.

OKRUTNA - bajka

Negdje u daljini, dvorac se mrk i taman dizao, okruživale su ga teške magle, snjegovi, kiše i tuče nesmiljene. Unutar debelih zidova, naizgled, je bila ugodna atmosfera, no čim bi se Clitorella pojavila ,vukući za sobom teške skute, skupocjene haljine, sve je zamrlo. Bila je prelijepo obučena, ali imala je olovo u pogledu. Mali princ se igrao u kutku i zazvao:"Mama!"Clitorella je sa odvratnošću, što joj se uopće netko obraća, pa bio to i vlastiti sin reče:"Ja sam kraljica ,ne mama!" Posluga se užasavala same pojave, a da se nekom obrati!? Odjurila je vukući svoje nebrojene krinoline , u tamne odaje, ogledalo je bilo u kutu. -Ogledalo ,reci mi što vidiš? zagrmi ona. -Vidim ženu lijepu ,ali okrutnu, gdje joj je srce? -Srce, kažeš, iščupali ga svi, pa što hoće ,nema srca, svi su zli, kada mi je bilo najteže, nikog nije bilo. NEMA.MRZIM čitav svijet. -A princ? -No da, naležala sam se, namučila, urlao je noćima...... -Kralj? -Budala, u svojim snovima, mene u tim snovima nema.... Ogledalo je uzdahnulo, okrutna gospodarica na sve ima odgovor. Pada sa neba kiša, tuča netko se usudio pokucati na glavna vrata!!!! -Tko je ,upita usplahirena sluškinja. Idem ja ,reče Clitorella , dalje vukući svoje skupocjene skute. Na vratima muškarac sa dvoje djece, na pragu odrastanja, moli za sklonište, zbog djece. Olovan pogled(sjetila se majke svoje), postao je manje olovan. -Uđite! Posliga se razletjela da ih smjesti i zbrine. -Prostrite stol u glavnoj dvorani!!! urla Clitorella. Vaša visosti ,to se čini kada je kralj tu, plače sluga. -Nema kralja, moja riječ je zakon. Sjeli su za stol.On se ispričavao, da nije imao djecu, ne bi se usudio. Ona je šutjela. Odjurila je nakratko i pohitala u svoje tamne odaje, da pita ogledalo. -Što vidiš? -Vidim, lijepa si, ali vidim srce!!! -Srce, kažeš? Vratila se u još ljepšoj toaleti i ponudila strancu i djeci smještaj, na opće čuđenje posluge. Pogledala je sina ,koji se u međuvremenu sprijateljio i smijao na sav glas. Njegov smijeh, pogled stranca otopio je olovo u pogledu. Clitorella

utorak, siječnja 11, 2005

Siva ekonomija

Jučer se je šaroliko društvo na HTV skupilo da bi raspravljalo o sivoj ekonomiji i njenim učincima na gospodarstvo. Na stranu da ljudi pojma nemaju pa tako je naš vrli ministar Šuker izjavio da se na kavu u kafiću plaća porez na potrošnju, a ne plaća se jer se plaća taj porez na bezalkoholna pića, alkoholna pića, vino i pivu. A on je glavni kapo za financije i možda ne bi trebao sve znati, ali ne bi trebao niti drobiti gluposti i pričati o onome što zapravo i ne zna.Prvo rad na crno. Da bi Vas netko platio na crno on mora imati te novce, a ti novci Vam ne mogu biti tak črni.Zato što:Poduzetnik ilegalno obavlja aktivnost, ne ispostavlja račune, a njegovu robu ili uslugu mu plaća na primjer građanin koji je dobio plaću iz koje su isplaćeni svi porezi, prirezi i doprinosi. Dio love poduzetnik isplati svom radniku na crno koji će uredno tim novcima platiti režije (koje nisu u domeni sive ekonomije), kupiti hranu u shopping centru (to isto tak nije na crno-uredno plaća znači PDV i posredno porez na dobit tvrtke koja isto prodaje), platiti kredite i mnoge ine stvari koje su u domeni legalne ekonomije. Ostatak love će poduzetnik uredno strpati u džep ili izvesti iz zemlje, uglavnom ne platiti porez, ali budimo realni. Nije to baš tako vjerojatno. Jer naš će si poduzetnik kupiti koju mečku, pa jahticu i milijun drugih većih ili manjih stvari, primjerice školovati djecu u inozemstvu i uglavnom porez će već biti plaćen (Švicarsku ne računam). Da s takvim poslovanjem on ne može na javne natječaje gdje se u Hrvatskoj vrti najveća lova i istina je da nepošteno konkurira onim poštenima koji sve rade legalno, ali na strani legalista su motiviraniji radnici jer znaju da im se primjerica plaća doprinos za penziju, da im se na kraju godine smiješi povrat poreza i dobiva doista mnogo kvalitetniju radnu snagu.Poduzetnik svu poslovnu aktivnost obavlja legalno, a zapošljava na crno i isplaćuje plaću na crno. Takva se plaća u principu plaća iz dobiti. Na prihode poduzetnik plaća PDV od 22%, a na dobit 20% i znači njega i te kako koštaju ta siva ekonomija, a i država lijepo tu zaradi.Ima masu poslova i ljudi kojima odgovara rad na crno. Primjerice penzioneri. Već i vrapci na krovu znaju da praktički pol muške populacije iznad 33 koja je sudjelovala u ratu je u mirovini uglavnom dijagnoze PTSP. Bez obzira na bolest mnogi od njih mogu i žele raditi, (za ostatak čitamo u novinama- crna kronika svaki dan), a ne smiju legalno jer tko bi se lud odrekao mirovine u korist nekakvog nesigurnog posla. Mnogi su se okušali kao poduzetnici, ali nekima jest, a nekima i nije baš išlo.Nisu oni jedina skupina umirovljenika i ljudi koji radi. Mlađe umirovljenice masovno čuvaju djecu, čiste tuđe stanove, lokale i nadopunjuju si prihode. Naravno na crno. Ali opet isti novac potroše u legalnoj sferi ekonomije. Njih s druge strane plaćaju oni koji privređuju uglavnom u legalnoj sferi ekonomije i što više reći.Dio nezaposlenih prima po 1000 kuna mjesečno. Kad je nemate vjerujete mi velika je to lova i SIGURNA, a svi rade s vremena na vrijeme razne poslove koji mjesečno i nisu cijela plaća, ali zarade i opet potroše u legalnoj sferi. Daju im opet novac ljudi koji su primili plaću (plaćeni doprinosi) ili obrtnici i poduzetnici koji su ionako odmah krivi čim ih poreznik pogleda. To znaju mnogi od njih.U crne prihode ubrajamo i mito i korupciju. Ali i ona se kanalizira u najvećem dijelu u sferu gdje se mora platiiti porez, ak na niš drugo onda trošarina na novi BMW ili porez na kuću za odmor.Pa čak i kad u autopraonici date 60 kuna za pranje auti ti se novci ne mogu stvoriti neba i nema te države na svijetu koja propusti uzeti dio svog poreznog kolača.Nisu mi jasne sve te priče o sivoj i legalnoj ekonomiji. Ne pada mi na pamet susjedu za štihanje vrta platiti poreza i doprinose zato što neko maše parolom siva ekonomija.Ako ne mogu namiriti mirovine za umirovljenika iz doprinosa za mirovinsko osiguranje, a mogu ga iz izdašnog PDV-a. Jer 22%. Ljudi pa čija je to umotvorina. I jednoj bogatoj Njemačkoj je dovoljno 16%. Po meni je glupo dijeliti nešto na legalno i kao ilegalno (osim droge i oružja, ali to nije tema ovog posta).Nitko, ali baš nitko ne želi promijeniti propise na način, da i mi i država imamo maksimalne koristi, a ne pojedinci koji kradu li ga kradu. I sada će oni uvesti maksimalne kazne. Može, ali nek prvo kažnjavaju sebe i svoje poslovne makinacije i bezobrazluke. A neke još i plaćamo za njihove neznanje. Glavno da se jedni te isti ljudi vrte godinama po funkcijama i kak se stalno izmišljavaju novi načini da se izvuče lova (legalno iz državnog proračuna, ali na crno u džepove manjih ili veći ribica i državne administracije).Neke stvari su i stvar etike. a etično bi bilo smanjiti poreze u cjelini, omogućiti svakome da radi, ali i minimalna primanja po stanovniku da nitko nije gladan. A i gladnih ima u našoj Hrvatskoj. Na Svetom Duhu kolone čekaju obrok svaki dan. A zašto ne bi recimo postali Šveđani. Socijalna i pravedna Lijepa Naša.

ponedjeljak, siječnja 10, 2005

Ponedjeljak

Ponedjeljak Slušam Jadranku i Stipu. Glasovi su ujednačeni, nema strasti nema mesa u tim govorima. Daleko više sudjelovanja je bilo u današnjoj Sanji, gdje su ljudi koji su studirali vani govorili o nostrifikaciji diploma i mnogim drugim problemima kojima se suočavaju pri povratku u Lijepu našu. Mislim da svaki, ali baš svaki mladi čovjek bi morao otići van na barem tri mjeseca. Ako ništa drugo usavršiti jezik, vidjeti svijeta, naučiti razmišljati na drugi način. I vidjeti da u Lijepoj našoj i nije tako grozno. Recimo u Velikoj Britaniji ste dobrim dijelom određeni svojim naglaskom, klima je doista grozna i koliko god London bio bajan i sjajankad vidite East End zlo Vam dođe. Sivilo i sivilo, a još neke stvari koje nisu obnovili od World War II. Glasovi se pojačavaju. Tema je Družba Adria. Mesić ga priča li ga priča i sekira se. Ah čudne su to priče. On je probijao blokadu Dubrovnika. I tako to...Puno se priča, a malo se radi. I nije šija, nego vrat.Jadranka se ljuti što Mesić kazo da je ona dobra ženska. To zbilja ne kužim. Zakaj se zgodne ženske vrijeđaju klad im se kažu da su zgodne. To ne implicira i da nisu pametne. U biti i nisu baš pametne ak se na to vrijeđaju. Jer što ima biti loše u tome biti komad. Pisala sam na tu temu i Ptica je komentirala kako izgled je bitan. Njena ljutnja na Suzana, paštete i slične stvari. Pa treba i s vicmaherima znati. Uredno se nasmijati ili samo ošinuti ledenim pogledom sugovornika i eventualno dignuti desnu obrvu. Kao nisi baš pametan....Sad je tema 0,00. Pa kaj filozofiraju. Pa prepolovile su se nesreće odkad je 0,00. Nek si muški nađu ženske vozačice ili muške vozače koji ne piju. Mislim pa više nam je ljudi u saobraćajkama stradalo nego u ratu.Žene koje rade nedjeljom.E tu je Jadranka u pravu. Ne treba nam radna nedjelja u trgovini. Treba odmarati.Račan-Drnovšek sporazum. Kao Mesić je bio protiv. Svi se svima moraju ispričati.A jel doista. Pa ne bih baš rekla.

nedjelja, siječnja 09, 2005

Zima

Zima Kalendarski je zima, ali zapravo nije. Šetala sam danas Jarunom sa svojim nećakom kao i mnogi drugi Zagrepčani. Kad su se pred nekoliko godina labudovi odlučili prezimiti na Jarunu, svima nam je to trebalo biti znak da se klima doista i nepovratno promijenila.Prognoze za središnju Hrvatsku su strašne jer naime prognozira se da bi za dvadeset, tridest godina se Panonska Hrvatska pretvara u pustinju. Da bi isto spriječili potrebno bi već sada bilo početi s gradnjom kanala za navodnjavanje. Nažalost naš je budžet kao švicarski sir i lova curi na sve strane, a najmanje za ono što je Hrvatskoj nužno i potrebito. A ima još čudnijih stvari. Neki dan sam se vozila elitnih zagrebačkim kvartovima (sjeverno od Britanca) i stanje fasada je katastrofalno. Cijene kvadrata stana u tom dijelu Zagreba paraju nebesa, a zgrade su u užasno lošem stanju. Ružne i neodržavane. Nije mi jasno da se u Gradu ne može donijeti neki propis po kojem su stanari dužni održavati pročelja, a ako ne mogu nek kapitaliziraju svoju nekretninu i presele se u jeftiniji prostor koji će moći održavati. Znam da je sigurno u tom kvartu masu zaštićenih najmoprimaca, no zar mi Hrvati baš uvijek moramo stvari riješavati naopačke. Pita me nećak danas zašto je Zagreb pun toliko starih zgrada. Odgovaram mu: "I staro može biti lijepo". A dijete će meni:" Da, ali tek kad se umije."Kad ćemo konačno vidjeti umiveni Zagreb. Zar doista moramo čekati novu Univerzijadu.

četvrtak, prosinca 23, 2004

Being in love

Being in love Being in love Being in love is like a River. It has a flood. It havs a sorrow season. Sometimes water is lost, and all creatures are lost in the desert. But love itself could not be lost. It could be misplaced, It could be forgotten, It could be frozen in cold heart, But The one who said " I am who I am" has the mountain of love Ljubiti Ljubiti je poput rijeke. Ima svoje poplave Ima svoju sušnu dob. Ponekad je voda izgubljena i sva stvorenja su zagubljena u pustinji. No ljubav sama ne može nestati. Može biti zametnuta, Može biti zaboravljena, Može biti zamrznuta u hladnom srcu, Ali onaj koji reče "Ja sam Onaj koji Jesam" ima planinu ljubavi...

ponedjeljak, studenoga 29, 2004

propaganda

Vozio sam se nedavno tramvajem. Tamo naravno nema plana tramvajskih linija kao što ih nema niti na stajalištima, tako da se ne možeš informirati o bitnim sitnicama tipa - kuda idemo. Ali ima zato lijepih reklamnih plakata koji nam govore kuda bi to trebali ići. Sad je kao mjesec borbe protiv... Vidim plakat. Droga je mrak! ispod toga razbijena žarulja. Pod time, to sam vidio tek kad sam prišao bliže, upaljena žarulja. Upalimo svjetlo! E sad ispod se ispotpisivali svakakvi nekakvi instituti što ti ja znam. Gledam ja to i pokušavam shvatiti. I onda mi se upali lampica. Plakat cilja na moral roditeljske supkulture.
Joj vidi kak je simpatičan taj plakat, napravili ga srednjoškolci, zlato mamino vidiš kako je pametan i on se bori protiv drooge...
E kako ja vidim taj plakat? Upalimo svjetlo - oke, ako je žarulja čitava. Ali ako je razbijena? Dakle, ako smo razbijeni? Plakat je fora. Ako si razbijen, tada je droga mrak. Dakle, droga je mrak. Isto kao da kažemo - droga je guba, droga je fora. U biti, to je jezična igra - razbijen si. Droga je mrak jer si razbijen. I tako tu poruku čita svatko kako želi. Upalimo svjetlo? Totalno religijska poruka, tipa "ja sam svjetlo i istina!". Ipak je najbolji grafit tog tipa:
U Raju je lipo. U paklu je ekipa...
I tako ja ponovno gledam plakat. U svojoj dvosmislenosti i nije tako loš. Poluinformaciju će protumačiti svatko na svoj način, svakome će se svidjeti. A neće nikome promijeniti stavove.... no novac se treba potrošiti, zar ne? Foto Album @ Noebius

Kako smo pristali da nas Njegova Svetost napravi budalama

Index.hr piše: Pustimo novinarsku etiku, zaključio je vjerojatno i urednik Jutarnjeg lista negdje pred večer istog tog 27. prosinca, klonirana djeca koja to vjerojatno nisu bolje prodaju novine nego neki mrtvi Čečeni. Ogradit ćemo se upitnikom, a Čečeni, ubijaju se svaki drugi dan, nemoj to na naslovnicu. Dok ozbiljni znanstvenici ne vjeruju u istinitost ove Clonaidove reklamne kampanje, dok i sam Clonaid pušta pa povlači informaciju da će u roku od 7-10-15-30 dana biti dozvoljeno neovisno ispitivanje "klonirane djece", mediji rupe na naslovnicama i dalje pune "drugim kloniranim djetetom koje je rodila majka lezbijka", pa potom s "još troje djece koji će biti rođeni u siječnju". Ne, već zbog toga što su mediji kultu dali kredibilitet, vlastite koristi radi. Nuspojava je, doduše, opća šteta. Ali treba prodati novine, pa makar svjesno dozvolili nekome da od nas napravi budale i, što je još gore, suučesnike. Ovim člankom "kontroverzni" Matija Babić i dalje objavljuje stavove na način da ga nije briga što će se "veliki" a žuto žuti tisak buniti. Matija smatra da je vijest to što mediji razvlače lažne priče - što je etički problem, te što ganjaju nakladu ne samo poluinformacijama (što je normalna pojava u novinarstvu) već i notornim lažima koje su propaganda nekog - kulta. Da, kultovi su zanimljiva pojava. No što je tu vijest? Da li izgradnja ambasade za svemirce. To ne bi samo Realianci napravili, napravili bi i Sci....lozi koje ne spominjem jer tuže sve koji iz (neopravdano) napadnu ;-) a bome imamo mi i "domaćih" sekti. Dakle te sekte. Bave se rubnim pojavama. Hrpa udruga za borbu protiv droga, primjerice, su propagandna mašinerija raznim vjerskim skupinama. Pa se dođe na televiziju, novine, na primanja... No to je u redu, jer ponažu ljudima. Bar nekom. Ali Kloniranje? To je tema koja daje nadu drugim ljudima, i laž je direktna ugroza napačenim ženama koje ne mogu imati vlastitu djecu zbog nekih genetskih problema... Laž i mediji. Etika i tiraža? Usput, prošlo je nešto vremena, Matija je iza toga bio na nizu suđenja... sličajnost? Pa i je. i veliki se sude zbog "narušavanja ugleda i časti". Da li su uistinu svi isti ili postoje mediji kojima se može vjerovati?

nedjelja, studenoga 28, 2004

komentari...

Metoda pokvarenog telefona je uobicajen nacin sirenja traceva. ali sa blogom bar mozes usmjeravati traceve ;-) da pises recimo o uzgoju puzeva, tracevi bi isli u tom smjeru. ali ne, ti pises o problemima sa bivsima, pa kad to vidi frend od poznanikove cure od necaka od frendovog frenda frendice, ti se cudis sto su malo teze razumjeli sto pises? pa za razumijevanje sluzi mozak, to se ne ukljucuje za badaf. eh. poluinformacija je stil naseg doba. tak se sika. Zanimljivo je kako je lako ostaviti komentar na nečiji post. A koliko od toga treba da bi došli do bloga? Bloganje svega što vidimo... zašto ne? Ima spretnih malih detalja koje se mogu dodati na firefox te je do bloga daleko samo jedan klik. Ovaj sustav je user friendly. No da li odmah sve komentirati dok smo pod dojmom stvari, ili sačekati da se malo ohladimo? Jučer sam imao nekoliko razmišljanja dok sam išao na jedno predavanje, složio cijeli tekst. Nestalo dok sam došao do prvog kompjutora, jer su me nove asocijacije povele u drugom smjeru. I to je život. Ne ostavljaj za sutra ono što možeš učiniti danas...