utorak, listopada 11, 2011

Alkoholizam kao društvena igra



Postoje razne društvene igre, koje većina ljudi igra tijekom svog života. Igre koje igramo na poslu, igre koje igramo u obitelji, a postoje i igre – koje se igraju cijeli život. Transakcijska analiza je jedan pokušaj objašnjavanja dinamike međuljudskih odnosa.
Osnivač transakcijske analize Eric Berne u svojoj kapitalnoj knjizi „Koju igru igraš“ opisuje društvenu dinamiku ovisnika u opisu „životne igre Alkoholičar“. Središnja uloga je „Alkoholičar“, to je igrač koji je „glavni“ i uvijek prvi na potezu. Glavna potporna uloga je Progonitelj, a nju obavezno igra osoba suprotnog spola, najčešće bračni partner. Treća uloga je „Spasilac“ koju obično igra pripadnik istog spola kao i „Alkoholičar“, moguće zdravstveni radnik. Četvrta je uloga „Gledača kroz prste“ (pravi se Englez). On daje robu na kredit, ponudi kavom ili sendvičem kad je gladan, ali se suzdržava od optuživanja no i od spašavanja od njega samog. Ovu ulogu često igra majka glavnog igrača, tako da mu daje nova i četo je na njegovoj strani protiv supruge koja ga ne razumije. Kada se radi o novcu, glavni igrač uvijek mora naći neko prihvatljivo objašnjenje, iako je očito da novac uglavnom odlazi na sredstvo (alkohol). Pomoćni igrač je snabdjevač (Barmen). On igra ulogu veze, direktnog snabdjevača koji razumije jezik kojom ovisnici govore i koji je najvažniji čovjek u životu svakog notornog ovisnika. Razlika između snabdjevača (Veze) i ostalih igrača svodljiva je na razliku koja postoji između profesionalca i amatera u svakoj igri: profesionalci znaju kad je dosta.
U početnim fazama igre „Alkoholičar“ supruga može igrati sve tri potporne uloge. U ponoć se pravi Englez (Gleda kroz prste): Svlači ga, kuha kavu i pušta ga da se istresa na nju. Ujutro je Progonitelj koji ga oštro osuđuje za njegovo nedolično ponašanje. Uvečer se pretvara u Spasioca pokušavajući da zajedno s njim izmjeni njegov način života. U kasnijim fazama igra je moguća i bez Progonitelja i Spasioca, ali ako pristanu biti izvori snabdijevanja, mogu ostati u igri.
Dobitak u igri „Alkoholičar“ otkriveno je da samo konzumiranje sredstva (Alkohola) sporedno zadovoljstvo koje proizvodi dodatne prednosti, samo tehnika kojom osoba postiže pravi vrhunac – a to je mamurluk. Za Alkoholičara mamurluk ne predstavlja toliko fizičku koliko psihičku muku.
Mamurluk
Ono o čemu mnogi Alkoholičari najviše vole da razgovaraju u terapijskoj situaciji nije pijenje, koje oni spominju samo zato što se priklanjaju svojim Progoniteljima, ego patnja koja dolazi poslije. Transakcijski cilj pijenja je, pored osobnih zadovoljstva koje ono pruža, stvaranje situacije u kojoj će Dijete (libidinozni dio ličnosti) dobiti teško prekoravanje, ne samo od unutrašnjeg roditelja (superego) nego i od svake roditeljske figure u okolini, koja bude raspoložena da se uključi. Zato liječenje ove životne igre treba biti koncentriran ne na smo pijenje, nego na sutradan ujutro - na samozadovoljstvo od samokažnjavanja. Igra „Narkoman“ slična je „Alkoholičaru“ ali se igra brže i dramatičnije, a posljedice su joj daleko kobnije. Ova se igra često jače oslanja na ulogu Progonitelja, jer su pri ruci mnogi igrači željni d uskoče u tu ulogu, dok su uloge „Gledača kroz prste“ i „Spasitelja“ rijetke. Uloga „Snabdjevača“ (Veze) je izrazito značajna.
Uloga grupe samopomoći
Udruge kao što su „Anonimni Alkoholičari“ ili „Anonimni Narkomani“ organiziraju svoje članove na igranje iste igre, ali pokušavaju preobratiti iz uloge „Alkoholičara“ u ulogu „Spasioca“. Bivši ovisnici imaju prednost jer znaju kako igra ide, pa su stoga kvalificirani z igranje potporne uloge, bolje nego neko tko nikada nije igrao tu igru. Isto tako postoje organizacije koje se bave dobrobiti drugih „igrača“ dakle radu sa obiteljima (supruge, djeca). U tom kontekstu, u radu sa djecom Alkoholičara na prelasku iz djetinjstva u mladost ohrabruju da sasvim izađu iz igre, a ne samo da zamjenjuju uloge.
Može li se izaći iz ove životne igre?
Samom Alkoholičaru izlazak iz igre može predstavljati veliki izazov. Teško je naći nešto drugo tako zanimljivo kao nastavljanje započete igre. Takozvani „izliječeni alkoholičari“ često nisu zanimljivi za društvo, a mogu osjećati i nedostatak uzbuđenja u životu, što ih dovodi u iskušenje za povratak na staro. Za većinu ljudi Anonimni Alkoholičari predstavljaju najbolji način uvođenja u terapiju pretjerivanjem. Novi moment u terapijskom pristupu u kojem bi terapeut odbio igrati igru u vidu bilo koje uloge u igri pacijenta je u tome što je teški ovisnik viđen u većini zapadnih društva ko poželjni predmet nadzora, brige i širokogrudnosti, te svatko tko odbij igrati prema njemu neku od tih uloga navlači na sebe gnjev javnosti. Razumno gledanje na stvari može više uznemiriti „Spasitelje“ nego samog „Alkoholičara“. Tako „zdravi pomagači“ u terapijskom kontekstu, koji bi imali za cilj pomoć u prekidanju igre, a ne samo spasilačke uloge, mogu biti odbijeni u procesu tretmana.
Sagledamo li danas ove Berne-ove teze, kao i suvremene koncepte tretmana ovisnika, što vidimo?
Uloga „progonitelja“ uključuje društvene „Superego“ čimbenike prisile – policija, sud, danas često i službu socijalnog rada (mjere obaveznog liječenja, zakoni za sprječavanje obiteljskog nasilja i slično).
Često ovisnici dobivaju „mjere liječenja“ koje se mogu protezati na godinu i više – ima slučajeva da Sud dosuđuje i mjere liječenja od pet godina! Članovi obitelji tad često pojačavaju pritisak, doživljavajući novostečenu društvenu moć. Samokažnjavanje („Mamurluk“) u igri za zakonom i uz pojačani nadzor tada poprima još uzbudljivije dimenzije, nije potrebno više toliko truda (pijenja ili drogiranja) da bi se postigla pogrda uz željeni „oprost“ (ispriku). Sustav nadzora često igra neku svoju igru – dugo „Gledača kroz prste“ da bi onda prešao u igru (sadističkog) kažnjavanja. Odgođena kazna koja ne vrednuje čak ni prijelaz u igri iz uloge Alkoholičara u ulogu Spasitelja (a kako je i vice versa lako izvedljivo, Zakon koji igra Progonitelja ima opravdanje za svoj potez) sve može rezultirati transakcijskim rezultatom ili da „izliječeni“ (nakon višegodišnje robije) prigrli ulogu „Snabdjevača“odnosno dilera.
Gledamo li kasniji razvoj transakcijske analize, vidimo da su se terapijski napori usmjerili prvenstveno na obiteljske „igre“ i međuodnose. Anonimni Alkoholičari su u Sjedinjenim Državama Amerike i brojnim drugim zemljama, usprkos svojim nedostacima, dominantan oblik terapijskog pristupa.
Hrvatski model pristupa alkoholizmu
Lokalni model tretmana ovisnosti u Hrvatskoj odnosno državama regije te Italiji, nasuprot, respektira određene postavke ranije navedene. Naime, osnovni postulati tretmana ovisnosti o alkoholu po „Hudolinovom modelu“ baziraju se osim na klubovima samo-pomoći također i na obiteljskoj terapiji, koja je u velikoj mjeri bazirana na modificiranoj psihoterapiji – velik utjecaj teorije sustava. Kao takav, bliži je idejama Transakcijske Analize, uz sve svoje razvojne specifičnosti.
Igranje igre „Alkoholičar“ koja je praktički definirana tek nakon zrele faze razvoja sustava tretmana, ukazuje nam na nužnost prolaženja kroz različite faze sazrijevanja na putu prema zreloj i uspješnoj dugotrajnoj apstinenciji, koja nije sama sebi svrhom već početak nove igre – a to je igra odgovornog ponašanja prema sebi, svojoj obitelji i društvu u cjelini.
Autor: Davor Moravek
tekst je originalno objavljen 28.9.2011 na adresi