Intervju: dr. Davor Moravek o ovisnosti o internetu

U današnje vrijeme život je nezamisliv bez upotrebe interneta, bilo zbog posla, bilo iz zabave. No, kao i sa svakim životnim užitkom, i s tehnologijom se može  pretjerati, te se cijela priča može okrenuti protiv nas.

Pitam se: gdje završava funkcionalnost i zabava, a počinje ovisnost? Da li je ovisnost o tehnologiji bolest i kako se liječi?

Odgovore na ta pitanja dati će nam mr. Davor Moravek, dr.med., specijalista psihijatar, te uži specijalista iz alkoholizma i drugih ovisnosti u KBC-u Sestara milosrdnica. Osim toga, i sam je ljubitelj tehnologije te proučava ovisnost o internetu.

Krajem devedesetih dva su događaja promijenila naše živote. Osobno, bila sam oduševljena promjenom. Sama činjenica da dok hodam okolo, imam telefon u džepu i konstantno sam dostupna, gdje god da se nalazim i u svako doba – naprosto me oduševila. Drugi je događaj  bio taj da kad nekom pišeš „pismo“, isti ga dobije skoro iste sekunde. Koje li revolucije! Desetak godina kasnije, ta su se dva događaja „spojila“, te sad imamo internet i telefon u džepu, uvijek i svagdje. Da, apsolutno nam olakšava život.

Osim gole praktičnosti, mi volimo naše gadgete. Stvaramo vrstu emotivne veze s njima; gubitak mobitela koji nam je “baš bio po mjeri“, doživljavamo slično kao da nam je (u najmanju ruku) pobjegao pas.

Da li se ovisnost o internetu se klasificira kao bolest? Kakva je to bolest?

Sama ovisnost o internetu nije tako klasificirana već se klasificira kao patološki poriv kojem je internet samo kanal za opsesivno kompulzivno ponašanje kao što su, npr: kockanje, pornografija, video-igrice, opsesivno chatanje itd. To znači da ljudi opsesivno ponavljaju istu radnju do te mjere da im postane problem u socijalnom funkcioniranju. Pojavljuju se i zdravstvene poteškoće u obliku fizičkih bolesti kao što su: smetnje vida, bolesti ručnih zglobova tipične za daktilografe te povećanje tjelesne mase uslijed stalnog sjedenja, tj. smanjenja fizičke aktivnosti. U nekim slučajevima dolazi i do smanjenja tjelesne mase jer je patološki poriv toliko snažan da se zaboravi jesti odnosno jede se manje. Može se javiti razdražljivost i uznemirenost te zbog toga mogu patiti obiteljski, kao i svi drugi odnosi. Proces alijenacije (otuđenja) modernog čovjeka dovodi do namjernog izdvajanja od realiteta. Naglašavam da se ovdje radi o besmislenom ponašanju i stoga štetnom. Najbolji je lijek odlazak na odmor bez tehnikalija.

Koja je razlika između osobe koja se koristi internetom i osobe koja je o njemu ovisna?

Danas je ta granica sve teže opisiva nego prije desetak godina jer su danas internetski servisi postali sveobuhvatni. Danas se granica između interneta, mobilne telefonije i televizije briše. Možemo govoriti o korištenju tehnologije kao o smislenoj aktivnosti – kada ga koristimo za posao ali i za zabavu. Nešto sasvim drugo je kada govorimo o patološkom ponašanju kada ljudi zapuste sebe, posao, fakultet i socijalnu interakciju radi tehnologije.

 Gdje je granica? Kako možemo prepoznati da imamo problem?

Korištenje tehnologije postaje ovisnost onog trenutka kada zbog toga počnemo zanemarivati ostale životne obveze. Da li je netko ovisan o meksičkim sapunicama, patološkom kockanju, telefoniranju ili chatanju putem facebooka, sasvim je nebitno jer je pozadina problema ista. Istraživanja su pokazala da je, recimo kod chatanja - adiktivno čekanje odgovora. Ako postanemo razdražljivi čekajući odgovor koji mora biti odmah i sada, takozvani quick-fix, e to može prerasti u problem. Ako danonoćno igramo igrice te zbog toga zanemarujemo školu ili posao, na najboljem smo putu da to preraste u problem. S druge strane, na internetu postoje rasprave koje su tematske i u kojima sudjeluju poslovni ljudi; ili ako pretražujemo internet jer pišemo nekakav pismeni uradak; ili ako smo zaposleni kao system administrator pa osam sati provedemo na internetu – to već možemo nazvati poslovnom, tj. smislenom aktivnošću koja za pozadinu nema ovisničko ponašanje.

Postoje li psihičke predispozicije za razvoj ovisnosti o internetu i koje skupine ljudi su najugroženije?

Prva američka istraživanja su pokazala da ovisnost o small talk-u na internetu uglavnom razvijaju ljudi sa smanjenim samopouzdanjem i usamljeni ljudi, tako da su, ako gledamo genezu, prije desetak godina najugroženije bile srednjovječne usamljene domaćice koje bi pola mjesečnog budžeta potrošile na razgovor s ljudima koje nikada nisu upoznale, da bi dobile svoju „dozu“ interakcije. Tu se radi o dvije komponente. Prva je da se na chatu odmah dobije odgovor (za razliku od npr. sms-a), a druga je da se na internetu stvara „idealni ja“. To apsolutno vrijedi i za facebook. Dakle, ugroženi su ljudi sa smanjenim samopouzdanjem (oni koji izgledaju lošije, tj. doživljavaju se da izgledaju lošije). Pogođene su i osobe koje su depresivnije i pogotovo osobe s nekakvim socijalnim fobijama i poteškoćama u komunikaciji. Možemo zaključiti da će se ovisnost o internetu najlakše razviti kod ljudi koji imaju potrebu za bijegom od stvarnosti. Nemojmo zaboraviti da je svaka ovisnost – bijeg od stvarnosti.

Postoji li u Hrvatskoj klinika u kojoj se može potražiti i dobiti pomoć?

Klinika za liječenje ovisnosti o internetu kao takva ne postoji ali postoji Klinika za alkoholizam i druge ovisnosti. Dešavalo se da dođu pacijenti ovisni i internetskom kockanju pa se tu onda rješava problem kockanja kao takav. Postoje i nevladine udruge i Udruge liječenih kockara. Postoji Specijalna psihijatrijska bolnica za djecu i mladež (do 18. godina) u Kukuljevićevoj ulici u Zagrebu. Tamo su moji kolege koji su imali pacijente, tj. dijagnosticirali ovisničko ponašanje spram tehnologije.

Imate li Vi ili Vaši kolege pacijenta/e koji je u programu liječenja, te kakva su iskustva?

Došli smo do zaključka da kod patološkog korištenja tehnologije skoro uvijek postoji neka „pozadinska“ dijagnoza zbog koje se onda razvije ovisničko ponašanje. Ako se netko povukao ili npr. počeo gubiti na kilaži, pitanje je da li je korištenje tehnologije samo „instrument“ samoliječenja. S druge strane, vrlo često kod ljudi se javlja fascinacija novim stvarima koja prođe kada neki servis izgubi na popularnosti. Nekad su chat-rooms bili ono što je facebook danas. Bitno je naglasiti i da su se od pojave interneta do danas vremena promijenila.

Imate li kakav komentar ili savjet za kraj?

Izgubljenost u Svijetu koji se neprestano mijenja može dovesti do otuđenja i izbjegavanja suočenja sa realitetom, što je put u stres i psihičke poremećaje. Zbog toga je uvijek korisno slijediti “nit vodilju” i izabrati ono što je uistinu nama korisno. Jer ako pretjerujemo u bilo čemu, to može naškoditi našem zdravlju, profesionalnom i privatnom životu. Nađite vremena za odmor, pa tako i od “Virtualne stvarnosti”. 

 Razgovarala: Ana Meštrović

 http://www.alfa-portal.com/zdravlje-2/intervju-dr-davor-moravek-o-ovisnosti-o-internetu

Zlouporaba sedativa

Veliki problem u sklopu ovisnosti o benzodijazepinima je njihova laka dostupnost. Ovisnici o benzodijazepinima ne moraju učiniti ništa osobito - mogu se uputiti u prvu ljekarnu i bez problema mogu kupiti po vrlo povoljnoj cijeni svoje sredstvo ovisnosti.

'ČAROBNI LIJEKOVI' I VELIKI PROBLEM

Od šezdesetih godina prošlog stoljeća u medicinskoj su upotrebi sedativni lijekovi. U početku su shvaćeni kao 'čarobni lijekovi' za rješavanje životnih teškoća, no to ne mora biti tako - istraživanja su pokazala da je do pet posto osoba koje su koristile benzodijazepine o njima postalo i ovisno.

Sedativni lijekovi koriste se uspješno u tretmanu brojnih psihičkih tegoba: tjeskobe, depresije, naglih promjena raspoloženja, psihičkih tegoba uzrokovanih stresom i apstinencijskih smetnji alkoholičara te ovisnika o opojnim drogama. Mnogo je ljudi upoznato s pozitivnim djelovanjem tih lijekova, manji broj ljudi uzima ih same ili u kombinaciji s drugim sredstvima u svrhu drogiranja.

Mnogi problemi u braku, obitelji ili poslu posljedica su neprepoznatih psihičkih smetnji. Preporuke bliskih osoba koje koriste lijekove za neke tegobe pa daju 'na probu' neki od lijekova ili uzimanje lijekova iz kućne apoteke djece i adolescenata može biti početni korak prema zloporabi sedativa.

Veliki problem u sklopu ovisnosti o benzodijazepinima je njihova laka dostupnost. Ovisnici o benzodijazepinima ne moraju učiniti ništa osobito - mogu se uputiti u prvu ljekarnu i bez problema mogu kupiti po vrlo povoljnoj cijeni svoje sredstvo ovisnosti. Pravila su u Hrvatskoj postrožena tek unazad nekoliko zadnjih godina, neovlašteno posjedovanje postalo je kažnjivo, no ipak je sveukupno gledano nadzor relativno slab. Ako ne postoji dobar nadzor, umanjena je ili čak onemogućena liječnička paska nad bolesnikom i njegovom terapijom.

Kratko uzimanje koje to ne ostaje

Benzodijazepine dijelimo na visokopotentne - kratko djelujući lijekovi, velike učinkovitosti, ali s većom opasnošću od stvaranja ovisnosti, te niskopotentni, koji imaju dulje i manje intenzivno djelovanje. U manjim dozama ti lijekovi djeluju umirujuće, u srednjim dozama umiruju tjeskobu, a u višim dozama djeluju uspavljujuće. Pojedini lijekovi su bolji kao sredstvo za uvođenje u san, drugi ne uspavljuju toliko i djeluju povoljno na tjeskobu i uznemirenost. Na žalost, dugotrajnom primjenom pojedini sedativni lijekovi mogu dovesti do neželjenih efekta - lijekovi za spavanje mogu izazvati nesanicu, lijekovi za smirenje mogu izazvati nemir, ako se ne uzimaju svakodnevno ili čak više puta na dan.

To ne znači da te lijekove treba izbjegavati u situacijama kada je to medicinski opravdano, nego je bitno strogo se pridržavati liječničkih uputa. Ti lijekovi mogu biti vrlo učinkoviti, a dok se kontrolirano rabe, za organizam su nisko toksični, u toj mjeri da pojedine lijekove mogu koristiti i trudnice. Ipak treba spomenuti da se sedativi često nekritično koriste čak i u trudnoći i u periodu kad je to za sam plod visoko rizično, jer za pojedine sedative je dokazana teratogenost.

Česta je situacija da liječnik propiše lijek, navede da ga treba kratkotrajno primjenjivati, a pacijent ga nakon toga, jer se uz lijek osjeća bolje, nastavi uzimati po svom nahođenju dulje razdoblje. Početni pozitivni efekt se s vremenom gubi zbog promjena u kemiji mozga (neurotransmiteri, posebice GABA), a uslijed toga se javljaju tjeskoba, nemir, mišićna napetost, moguće su nagle promjene raspoloženja, zaduha, mučnina i poremećaji spavanja. Ako se jave ti simptomi, ne smije se naglo prekidati lijek, nego se pristupa postupnoj redukciji doze ili ordinira zamjenski lijek. Ako je za isti efekt potrebno sve više lijeka - tada je riječ o povišenoj toleranciji na benzodijazepine.

Sve uz liječnički nadzor

Kod vrlo visokih doza koje su deset i više puta veće od početne, potrebno je u liječenju primijeniti vrlo specifične lijekove - stabilizatore raspoloženja, antidepresive s anksiolotičkim djelovanjem te postupno reducirati benzodijazepin, često uz zamjenu kratko djelujućih dugo djelujućima. To je potrebno raditi uz liječnički nadzor, jer su apstinencijski simptomi ponekad jako izraženi. Miješanje raznih tableta, kombinacija svega s alkoholom ili drugim psihoaktivnim drogama može dodatno zakomplicirati stvari, a pojedine kombinacije mogu biti i jako toksične. Kada se uzimaju medicinski opravdano, nadzirano i prema uputama, ti lijekovi mogu biti vrlo korisni i sigurni.

Nekontrolirano uzimanje može dovesti do intoksikacije: poremećena koordinacija pokreta, nerazgovijetan govor, pospanost, promjena stanja svijesti, usporeno i otežano disanje, drhtavica. Vrlo visoke doze lijeka mogu biti otrovne te je tada nužna hitna medicinska intervencija. Te su krizne situacije posebno česte u osoba s jakom tjeskobom, nakon jakog stresa ili kao posljedica duševnih smetnji, te je nakon otrežnjenja nužno provesti psihoterapijsko liječenje, a prema mogućnosti i obiteljsko liječenje. Ako se razvije tolerancija na visoke doze sedativa, moguće su i teže smetnje ustezanja pri naglom prekidu uzimanja sredstva koje uključuju osjećaj psihičke i fiziološke nelagode, epileptične napadaje, osjećaj slabosti, pojačano znojenje, ubrzani puls, drhtanje ruku, jezika i vjeđa, nesanicu, mučninu i povraćanje, obmane i vizije, nemir, tjeskobu, razdražljivost. Vrijeme koje je potrebno da bi se osjetile smetnje ustezanja ovise o vrsti sredstva te o tome je li kratka ili duga djelovanja. Mogu se pojaviti u roku dva do tri dana kod sredstva koje se brzo izlučuju iz tijela, te mogu trajati danima. Zbog mogućih komplikacija, odvikavanje od sredstva mora biti postupno i strogo liječnički nadzirano. Osobe koje zlorabe ta sredstva bolje odgovaraju na bolničke programe ako prihvaćaju dugotrajniju grupnu terapiju. Dodatna terapija i lijekovi mogu biti potrebni kod osoba s mentalnim poremećajima kao što je depresija.

Originalno objavljeno 3.1.2012 na adresi:

 http://www.dnevno.hr/kolumne/psihijatar_u_kuci/zlouporaba_sedativa/515980.html