Kraj. Prerano.

Danas mi je bio jedan od onih, težih dana. Razgovarao sam sa jednom djevojkom, koja se je trebala vjenčati idući subotu. Na žalost, nikad više... mladoženja je prerano preminuo. Osjećaj krivnje kad je jedan život prerano završio od iznenadne smrti, pogreb umjesto bacanja buketa. Pitala me, "da li sam možda nešto pogriješla, da li sam ga mogla spasiti?". Neminovno često negiramo, pokušavamo svladati nesavladivo. Ponavljala je zadnje riječi, nije se uspio oprostiti. A neke tajne su ostale nedorečene... Drugi razgovor je bio unekoliko teži, mlađi čovjek ostao je bez supruge pred par tjedana. "Žalila mi se na bolove u grudima, da li sam joj mogao pomoći.". Bez opraštanja, neočekivano. Dolazi mi sa bolom u grudima, kao da želi otići istim putem...". Žalovanje je težak proces, ali potpuno ljudski. Imamo pravo na patnju koliko i na radost. Pomiriti se i oprostiti.