Za sve postoji pravo vrijeme

Nedavno sam imao prilike razgovarati sa jednom mojom prijateljicom, koja je "poslala" mamu u dom umirovljenika. "Kidala sam se od osjećaja krivnje, plakala sam već nekoliko tjedana" govorila je o teškom rastanku. "Dok sam ju vodila tamo, pitala me je: - Što ću ja tamo raditi?". Naći mjesto u "dobrom" domu je teško, predbilježbe je nekad dobro učiniti nekoliko godina ranije - dok se roditelj još ni ne sprema otići. S druge strane, starije osobe imaju "tisuću" načina kako da djeci stvore osjećaj krivnje - ne žele napustiti svoj stil života. Ako znamo da što je odlazak kasniji, prilagođavanje je teže - "skleroza" čini svoje, pa i najlucidnijima - postavlja se pitanje, kada učiniti takav korak? Obitelj mora biti svjesna da uputiti nekog u dom, predstavlja težak trenutak za sve. Pojedini stariji građani su zadovoljni s tim, jer tamo nalaze društvo vršnjaka, dijele zajedničke interese i nastavljaju druženje, na način kako bi to recimo studenti radili u studenskim domovima... Ali ljudi navikli da su cijeli život u svojoj (jednoj) kući, koji su postali ovisni o njezi obitelji na tome su "teški" i u trenutku kada obitelj ne može pružiti dovoljno dobru njegu (pa i uz profesionalnu pomoć) nisu skloni tom rješenju. Osobito delikatna situacija je ako se radi o maloj obitelji - primjerice ako sami živite s ostarjelim roditeljem. Dok su oba roditelja zajedno, podržavaju jedno drugo - ali ako se radi o udovici/ udovcu, s vremenom to može biti teže, pogotovo ako zdraveno stanje čini ovisno o tuđoj pomoći. Da li "pripremati teren" mimo znanja ili negirati razvoj događaja? I konačno, da li priznati da ne možemo dalje sami? To su otvorena pitanja normalnog života, priznanja da sami starimo, da naša obitelj stari i da možda nismo u stanju sami se brinuti za cijelu svoju obitelj. Za sve postoji pravo vrijeme.