propaganda

Vozio sam se nedavno tramvajem. Tamo naravno nema plana tramvajskih linija kao što ih nema niti na stajalištima, tako da se ne možeš informirati o bitnim sitnicama tipa - kuda idemo. Ali ima zato lijepih reklamnih plakata koji nam govore kuda bi to trebali ići. Sad je kao mjesec borbe protiv... Vidim plakat. Droga je mrak! ispod toga razbijena žarulja. Pod time, to sam vidio tek kad sam prišao bliže, upaljena žarulja. Upalimo svjetlo! E sad ispod se ispotpisivali svakakvi nekakvi instituti što ti ja znam. Gledam ja to i pokušavam shvatiti. I onda mi se upali lampica. Plakat cilja na moral roditeljske supkulture.

Joj vidi kak je simpatičan taj plakat, napravili ga srednjoškolci, zlato mamino vidiš kako je pametan i on se bori protiv drooge...

E kako ja vidim taj plakat? Upalimo svjetlo - oke, ako je žarulja čitava. Ali ako je razbijena? Dakle, ako smo razbijeni? Plakat je fora. Ako si razbijen, tada je droga mrak. Dakle, droga je mrak. Isto kao da kažemo - droga je guba, droga je fora. U biti, to je jezična igra - razbijen si. Droga je mrak jer si razbijen. I tako tu poruku čita svatko kako želi. Upalimo svjetlo? Totalno religijska poruka, tipa "ja sam svjetlo i istina!". Ipak je najbolji grafit tog tipa:

U Raju je lipo. U paklu je ekipa...

I tako ja ponovno gledam plakat. U svojoj dvosmislenosti i nije tako loš. Poluinformaciju će protumačiti svatko na svoj način, svakome će se svidjeti. A neće nikome promijeniti stavove.... no novac se treba potrošiti, zar ne? Foto Album @ Noebius

Kako smo pristali da nas Njegova Svetost napravi budalama

Index.hr piše: Pustimo novinarsku etiku, zaključio je vjerojatno i urednik Jutarnjeg lista negdje pred večer istog tog 27. prosinca, klonirana djeca koja to vjerojatno nisu bolje prodaju novine nego neki mrtvi Čečeni. Ogradit ćemo se upitnikom, a Čečeni, ubijaju se svaki drugi dan, nemoj to na naslovnicu. Dok ozbiljni znanstvenici ne vjeruju u istinitost ove Clonaidove reklamne kampanje, dok i sam Clonaid pušta pa povlači informaciju da će u roku od 7-10-15-30 dana biti dozvoljeno neovisno ispitivanje "klonirane djece", mediji rupe na naslovnicama i dalje pune "drugim kloniranim djetetom koje je rodila majka lezbijka", pa potom s "još troje djece koji će biti rođeni u siječnju". Ne, već zbog toga što su mediji kultu dali kredibilitet, vlastite koristi radi. Nuspojava je, doduše, opća šteta. Ali treba prodati novine, pa makar svjesno dozvolili nekome da od nas napravi budale i, što je još gore, suučesnike. Ovim člankom "kontroverzni" Matija Babić i dalje objavljuje stavove na način da ga nije briga što će se "veliki" a žuto žuti tisak buniti. Matija smatra da je vijest to što mediji razvlače lažne priče - što je etički problem, te što ganjaju nakladu ne samo poluinformacijama (što je normalna pojava u novinarstvu) već i notornim lažima koje su propaganda nekog - kulta. Da, kultovi su zanimljiva pojava. No što je tu vijest? Da li izgradnja ambasade za svemirce. To ne bi samo Realianci napravili, napravili bi i Sci....lozi koje ne spominjem jer tuže sve koji iz (neopravdano) napadnu ;-) a bome imamo mi i "domaćih" sekti. Dakle te sekte. Bave se rubnim pojavama. Hrpa udruga za borbu protiv droga, primjerice, su propagandna mašinerija raznim vjerskim skupinama. Pa se dođe na televiziju, novine, na primanja... No to je u redu, jer ponažu ljudima. Bar nekom. Ali Kloniranje? To je tema koja daje nadu drugim ljudima, i laž je direktna ugroza napačenim ženama koje ne mogu imati vlastitu djecu zbog nekih genetskih problema... Laž i mediji. Etika i tiraža? Usput, prošlo je nešto vremena, Matija je iza toga bio na nizu suđenja... sličajnost? Pa i je. i veliki se sude zbog "narušavanja ugleda i časti". Da li su uistinu svi isti ili postoje mediji kojima se može vjerovati?

komentari...

Metoda pokvarenog telefona je uobicajen nacin sirenja traceva. ali sa blogom bar mozes usmjeravati traceve ;-) da pises recimo o uzgoju puzeva, tracevi bi isli u tom smjeru. ali ne, ti pises o problemima sa bivsima, pa kad to vidi frend od poznanikove cure od necaka od frendovog frenda frendice, ti se cudis sto su malo teze razumjeli sto pises? pa za razumijevanje sluzi mozak, to se ne ukljucuje za badaf. eh. poluinformacija je stil naseg doba. tak se sika. Zanimljivo je kako je lako ostaviti komentar na nečiji post. A koliko od toga treba da bi došli do bloga? Bloganje svega što vidimo... zašto ne? Ima spretnih malih detalja koje se mogu dodati na firefox te je do bloga daleko samo jedan klik. Ovaj sustav je user friendly. No da li odmah sve komentirati dok smo pod dojmom stvari, ili sačekati da se malo ohladimo? Jučer sam imao nekoliko razmišljanja dok sam išao na jedno predavanje, složio cijeli tekst. Nestalo dok sam došao do prvog kompjutora, jer su me nove asocijacije povele u drugom smjeru. I to je život. Ne ostavljaj za sutra ono što možeš učiniti danas...

Nedjelja

Čudno se osjećam danas. Nedjelja je…vani sunce..jest da je hladno. Ja sjedim u toploj sobi i blogam, a na blog.hr se ne može. Kosa je oprana i iako je ima kao u priči nastojati ću je osušiti prirodnim putem jer moram si priznati taj mi se moj natural look najviše sviđa. Jučer nisam izašla, a u petak sam otišla jednim drugim putem, a nažalost ne blogerima koji su se opet izvrsno zabavljali. Mob je prepun poruka, a mene zanimaju samo one o prodaji AX. Nisam imala pojma da je danas tako teško prodati rabljeni auto. Naime u poplavi kredita za nove aute rabljeni su prilično izgubili na vrijednosti i nije ih lako prodati. Očuh je već drugu nedjelju na sajmu i javlja kako ih puno gleda autić, ali pravih kupaca nema. Ja se ipak potajno nadam. Sad sam ga počela oglašavati po lokalnim radio postajama i unatoč nekim upitima, auto još uvijek stoji na dvorištu….No zato novi služi fenomenalno…Nisam imala pojma da je automobilska industrija toliko poboljšala male automobile. Očito je konkurencija ogromna u tom segmentu i to je to. Vjerojatno zato i nitko neće strare aute jer je razlika u kvaliteti velika i svi žele novo. Sad se preko icq javljaju ljudi i razgovoram se sto na sat. Ne mogu pisati istovemeno i pričati. Ode ja….

offline

offline Nedelja, poslijepodne. Od jutros pokušavam se logirati na blog. Ovo mi je drugi post koji pišem, prvi je statistika. Gledao sam fresh i almost listu, danas su "prošla" ukupno 6 blogova. Ni što su prošli - dio njih čini se da je izbrisan :-( Nezgodno. http://toolbar.blog.hr/ ne napisao: "Selim se na mojblog.hr" jer nije mogao pošteno ni izbrisati blog... Ova statičnost i trenutak kada nešto "prođe" ukazuju na to da nam ovaj sustav ponešto i znači. Imam dosta toga i na blogger.com no nije baš isto. Blogger je pouzdaniji, ljepši i močniji, no Blog.hr je parkić na uglu četvrti gdje navrate čitatelji. Naravno da ne predstavlja nikakvi problem pripremati tekstove offline, pa ih u pravom trenutku staviti na server. Ali to jednostavno nije isto, gubi se ona začudnost trenutka stvaranja. Konačno, tako mogu napraviti obične web stranice, ne treba mi blog servis da to radim. Gledao sam televiziju danas. Cijelih 171 minutu. Osam minuta "moje male klinike" na Nov@. Ta serija je upravo jedan od razloga što se odričem televizije, ali ovo na kub imbeciliteta. Dakle, oni su kao neka klinika. Pa im dođe - japanac. Pa bi ga kao operirali, a čekaju prevoditelja... E sad. Ti nadriliječnici ne skuže da tipu nije ništa, klistiraju ga i samo što ga ne operiraju od upale slijepog crijeva. O takvim kretenima smo čitali u povijesti medicine - 17 stoljeće "mraka" u kojem su lijekovi bili rakija (bolji dio) pijavice (krvavi dio) klistiri (odvratniji dio) i sjekira (za sve ostale). Staviti to u kontekst zdravstvene ustanove? Jedino ih zvijezda petokraka opravdava, kao mučilište a ne liječilište... Dalje, Indijana Jones i Sveti Gral. Zanimljivo je to gledati po stoti put i dalje je dobar. Jedino mi ide na živce to navlačenje s nacijima. No fora kad mu Hitler potpiše knjigu - legendarno. Supersar Hinky... Da, ako ubuduće ne možete ovdje svratiti, podražite moje tekstove na noebius.blogspot.com ili moravek.net/weblog/ pa dalje, jer negdje će sigurno biti dostupan Internet. Update: u 19 h blog.hr je kompletno down. Priča se da je net pred izdahom. Ne bude to bilo dok je nas, i dok ima redundancije... Spremajte omiljene tekstove dok nisu nestali!

roll over again and again

Zakotrljalo se. Informacije se šire, osjećate da vas netko citira, težite komentarima, ljudi vas tapšaju po ramenu, govore kako ste to dobro napravili... ljudi koje ne poznajete obraćaju vam se, žele sa vama prozboriti nešto. I na kraju, postaneš popularan. Ali po koju cijenu? Ako si pristao na to da te mediji učine popularnim, oni žele svoju cijenu. Cijenu ugovora, potpisanog krvlju... da radiš za njih, da im robuješ. Ako si popularnost zaradio radom, uvijek postoji netko tko je "iza tebe u hranidbenom lancu". I kako naći pravi put? Čini ono što je dobro, drugima i tebi u isto vrijeme. Situacija, u kojoj su svi pobjednici. Ne ističi sam sebe, to trebaju činiti drugi. Ne zavaravaj se, popularnost je vijest samo jedno vrijeme. A utjecaj dolazi sa onime što činiš i što jesi.

Identitet koji je jedinstven nije lako stvoriti.

Generičko ime, ili nešto obično, uvijek je pitanje. Nick debel, plavuša, sponzoruša ili nešto totalno originalno? Dio nas je upravo takav kakav je, komplicirane duše ili otvorene da nas svako pogleda (i skrene pogled). Koliko mi je nekad teško zapamtiti neki nick, Avatar koji je jednostavno predug te ga mogu slijediti samo s linkovima. Budimo jednostavni, karakterno i virtuelno...

Usmena predaja

Iza nas je praznik u kojem smo slavili uspomene. Dan sjećanja. I tako se ja prisjećam da je moja majka išla sa bakom (Nanom) na te dane dok je bila mlada na Mirogoj. Šetali bi se arkadama, i Nana je zastala ispred gotovo svake obiteljske grobnice u Arkadama i ispričala priču. O obitelji, tko su i što su bili, popis Who is Who u Agramu krajem 19. stoljeća... Mama je to uredno (ne)slušala tako da je zapamtila možda 5-6 priča ukupno. E kad bi se mi šetali Arkadama, na putu od 22 do 166 polja, dok bi ostavljali svijeće na uobičajenih desetak mjesta, sjetili bi se tek nekoliko legendi. Šteta. Usmena predaja se polako gubi, kao i stari običaji. Na neki način bilježeći danas i ovdje, svi tračevi, urbane legende se pohranjuju u kolektivnu memoriju našeg zajedničkog druženja, te čitajući ljudi koji su nam dragi a da ih u biti ne poznajemo, već smo čuli o njima od ljudi koji su poznavali nekoga tko je bio blizu njih a možda i nešto više, slažemo mozaik zauvjek izgubljenog vremena... U očekivanju onog jednog dana kada će sve biti potpuno jasno.