Usmena predaja

Iza nas je praznik u kojem smo slavili uspomene. Dan sjećanja. I tako se ja prisjećam da je moja majka išla sa bakom (Nanom) na te dane dok je bila mlada na Mirogoj. Šetali bi se arkadama, i Nana je zastala ispred gotovo svake obiteljske grobnice u Arkadama i ispričala priču. O obitelji, tko su i što su bili, popis Who is Who u Agramu krajem 19. stoljeća... Mama je to uredno (ne)slušala tako da je zapamtila možda 5-6 priča ukupno. E kad bi se mi šetali Arkadama, na putu od 22 do 166 polja, dok bi ostavljali svijeće na uobičajenih desetak mjesta, sjetili bi se tek nekoliko legendi. Šteta. Usmena predaja se polako gubi, kao i stari običaji. Na neki način bilježeći danas i ovdje, svi tračevi, urbane legende se pohranjuju u kolektivnu memoriju našeg zajedničkog druženja, te čitajući ljudi koji su nam dragi a da ih u biti ne poznajemo, već smo čuli o njima od ljudi koji su poznavali nekoga tko je bio blizu njih a možda i nešto više, slažemo mozaik zauvjek izgubljenog vremena... U očekivanju onog jednog dana kada će sve biti potpuno jasno.