Droge i reproduktivno zdravlje

Trudne ovisnice često pokazuju zabrinutost za posljedice po dijete, no brojna istraživanja upućuju na to da smanjuju unos droga za vrijeme trudnoće, iako uvijek ne uspostavljaju apstinenciju. 

Kada roditelji zlorabe droge ili alkohol, moguće su brojne pogubne posljedice za djecu: zanemarivanje, razvojni poremećaji, emocionalno i fizičko zlostavljanje. Stoga ta problematika zahtjeva timski interdisciplinarni pristup i praćenje rizične populacije, posebice mladih žena u reproduktivnoj dobi, pravovremenu prevenciju oštećenja ploda i kasnije praćenje ginekologa, pedijatra i socijalnog rada, kako bi se obitelj i djeca ovisnika na najbolji način zaštitila. Brojna istraživanja upozoravaju da alkohol, duhan, pojedini lijekovi i ilegalne droge mogu utjecati na reproduktivnu sposobnost muškaraca i žena, te dovesti do oštećenja ploda. Stoga je nužno da se medicinski prati zloporaba legalnih i ilegalnih droga za vrijeme trudnoće. Ilegalne droge prolaze kroz posteljicu i mogu izravno toksično djelovati na plod kao i na ovisnost ploda i majke. 

Majke – ovisnice rjeđe doje djecu, no nužno je da se konzultiraju o mogućim štetnim posljedicama, jer se niz toksičnih supstanci može naći i u mlijeku. Trudne ovisnice često pokazuju zabrinutost za posljedice po dijete, no brojna istraživanja upućuju na to da smanjuju unos droga za vrijeme trudnoće, no ne uspostavljaju uvijek apstinenciju. Pristup ovisnoj ženi ima specifičnosti, posebice zbog tipičnih svojstva osobnosti: nizak stupanj samopoštovanja i samopouzdanja, brojni socijalni, obiteljski i međuljudski problemi, slabije mogućnosti prilagodbe, te česte depresije i tjeskobe. Čest je osjećaj krivnje i srama zbog zloporabe droga, posebice zbog dojma da su nedostojne materinstva. 

Mnogo žena zlorabi više raznih sredstava ovisnosti, te ako nisu uključene u program liječenja, zanemaruju prenatalnu zaštitu, te su izložene rizicima zaraze infektivnim bolestima kao što su hepatitis, spolne bolesti te (u našoj sredini rijetko) HIV infekcije. Problemi s govorom u razvoju dokumentirani su u djece koja su bila izložena utjecaju više droga za vrijeme trudnoće. Komplikacije povezane sa zlorabom droga mogu biti vidljive neposredno po porodu, no pojedina djeca mogu imati teškoće u duševnom razvoju i do dvije godine života. 

Genetske predispozicije 

Genetske predispozicije u slučaju ovisnosti u obitelji mogu biti velik rizik, čak i do tri puta veće izglede razvoja nego uže na koje nemaju takvu povijest. Problem seksualnog zlostavljanja može biti rizičan za razvoj ovisnosti, a ovisnice su često zbog životnog stila izložene zlostavljanju, posebice seksualnom. Pod utjecajem droga i alkohola, također su česte i »neželjene« trudnoće. Ako se to dogodi u ranoj adolescentskoj dobi, mogući rizici su više spontanih abortusa, niža porođajna težina djeteta, češće zlostavljanje djeteta, siromaštvo i dugotrajno siromaštvo obitelji. To sve je vrlo složen problem i zahtjeva pomoć socijalne službe, pa i karitativnih organizacija. Važno je pratiti i u kojoj mjeri majka ovisnica prihvaća odgovornosti roditeljstva. Osim općenitih, socijalnih i zdravstvenih posljedica, zloraba pojedinih sredstava ovisnosti ima specifične posljedice. 

Amfetamini: Utjecaj amfetamina na trudnoću potvrđuju njihovu povezanost s povećanim rizi kom strukturalnih mal formacija srca i velikih krvnih žila. Suženje krvnih žila može biti specifičan problem. Pojedina istraživanja upućuju na to da zloraba metamfetamina može do vesti do preranog poroda, niske porođajne težine djeteta, te potencijalna oštećenja mozga u djeteta, kao i rizika spontanog abortusa. 

Kokain: Izaziva uočljivi porast srčane frekvencije kako u majke, tako i u ne rođena djeteta, što dovodi do smanjene opskrbe kisikom i protoka krvi kroz posteljicu. Osim niske porođajne težine i usporena razvoja ploda, opisana su i teška krvarenja u mozgu, novorođenčad može biti prenadražena i nemirna. Moguća su i odljuštenja posteljice, što može dovesti do prerana poroda ili spontanog abortusa. Opisane su i urođene anomalije urogenitalnih organa. Moguća su i neurološka oštećenja u obliku poremećenoga mišićnog tonusa, drhtavice, smetnje pri sisanju, preosjetljivost na stresove iz okoline, te slaba samokontrola ponašanja, uz probleme zapažanja. Nisu zapažene veće posljedice na dijete u smislu oštećenja ploda u očeva ovisnika o kokainu. 

Marihuana: Studije humanih trudnoća nisu jednoznačne, spominju se ubrzana srčana frekvencija ploda, povećana učestalost prijevremenog poroda i niža porođajna težina djeteta uz neonatalne infekcije, tegobe s disanjem prijevremeno rođenih. Problem u određivanju specifičnih učinaka marihuane su pridružene ovisnosti, najčešće pušenje duhana. Pušenje tijekom trudnoće je siguran čimbenik koji pokazuje embriotoksično i fetotoksično djelovanje. Uživanje marihuane tijekom trudnoće je povezano s zdravstvenim problemima fetusa, te se preporučuje suzdržavanje od konzumiranja tijekom cijele trudnoće kao i razdoblja dojenja. Pojedina istraživanja upozoravaju da bi marihuana mogla dovesti do smetnja sličnih alkoholizmu, posebice fetalnom alkoholnom sindromu koji se očituje u nenormalnom obliku glave, male veličine, te oštećenjima živčanog sustava. Neka istraživanja upu uju na to da u vrlo mladih majki, novorođenčad može biti posebno izložena oštećenjima od marihuane, posebice u prvom trimestru trudnoće, a majka nije ni svjesna da je trudna. Simptomi kao ekscesivni grčevi te razdražljivost slična sindromu ustezanja novorođenčeta su opisani u majki koje su koristile mnogo marihuane. U muškaraca koji uživaju marihuanu, zapaženo je da može biti smanjen broj aktivnih spermija, što može dovesti do smanjene plodnosti, češćih spontanih pobačaja te drugih zdravstvenih rizika. Već i pasivno pušenje marihuane u blizini trudnice može ugroziti majku i dijete. 

Narkotici općenito imaju malen učinak na fetus. Ako majka uzima visoke doze, moguće je da dijete razvije sindrom ovisnosti po porodu, ali povremena zloporaba u načelu ne dovodi do toga. 

Sindrom ustezanja 

Dramatični sindrom ustezanja uključuje izrazit nemir, drhtanje cijelog tijela, grčeve, poremećaj sna i hranjenja, povraćanje, proljeve, vrućicu, šmrcanje, nepravilno disanje te moguće konvulzije (epilepsiju). Te se smetnje mogu javljati nekoliko dana, rijetko nekoliko tjedana po porodu. Traju od mjesec do tri mjeseca. Smetnje pažnje, usporena psihomotornog razvoja te razdražljivosti i percepcije mogu se zapaziti i u kasnijem razvoju djeteta. Velik broj ovisnica je u reproduktivnom razdoblju. Hormonalna neravnoteža koja nastupa uzimanjem opijata te posljedične neredovite menstruacije navode djevojke na pomisao o nepotrebnosti kontracepcije. U fazama apstinencije ili pri smanjenu uzimanja opijata uspostavlja se ovulacijski ciklus, uz veću mogućnost začeća. Važno je napomenuti da u ovisnica prihvaćanje supstitucijske terapije strukturiranim programom, gdje je osim rehabilitacije roditelja ovisnika moguć i rad na roditeljskoj odgovornosti. Već i jedno uzimanje droge može voditi u teški povratak drogiranju – čak i nakon višegodišnje apstinencije. 

Početni zahtjevi liječenja su minimalizacija medicinskih i socijalnih komplikacija zloporabe droga, a u uspješnom tretmanu i trajna apstinencija. Odgovorno roditeljstvo, za osobu koja je imala problem s uzimanjem štetnih psihoaktivnih supstanci, ne znači samo trud na minimalizaciji štetnih posljedica o dijete, nego i konstantan napor obitelji i zajednice na pomoći mladim ljudima kako bi uspjeli odgojiti djecu bez stigmatizacije, zanemarivanja ili zlostavljanja. Tada genetski rizici da bi djeca ovisnika i sami postali ovisnici ili osobe s duševnim ili drugim zdravstvenim problemima postaju minimalni. Odgovorno roditeljstvo za ovisnika je prihvaćanje dugotrajne obaveze, a uz educirane stručnjake koji će im dati ginekološku, pedijatrijsku, odgojnu i socijalnu skrb mogu osigurati svojoj djeci život bez velikih rizika. 

Tekt originalo objavljen 30.12.2011 na adresi: 

http://www.dnevno.hr/kolumne/psihijatar_u_kuci/droge_i_reproduktivno_zdravlje/511542.html

Snaga šutnje i odbacivanja

OSTRACIZAM

Za onoga koji ignorira, ovisno kako je to učinjeno i koji su motivi, čin ignoriranja može ili ne mora biti vrijedan pozornosti, može biti odbojan ili može osnaživati, a za onoga koji je ignoriran, taj čin može u određeno vrijeme biti psihološki beznačajan dok naprotiv, biti ignoriran može simbolizirati nečiju ne-egzistenciju i biti razornije od najoštrije riječi ili najteže kazne.

Šutnja uz ignoriranje jedan je od važnijih oblika socijalnog utjecaja. Prelazi kulture, vrijeme, od formalno deklarirana egzila vladajućih institucija i religijskih pravila, do kratkotrajnih prekida u školskim stankama i neočekivanih šutnji ili izbjegavanja pogleda u partnerskim međuljudskim odnosima.

Za razliku od drugih oblika ponašanja, na primjer fizičkog zlostavljanja, odbacivanje karakterizira ne-ponašanje. Ciljane osobe mogu primijetiti da su ignorirane i misliti u sebi: »Događa li se to uistinu ili je to moja imaginacija? Jesu li oni ljutiti na mene? Jesam li toliko nebitan za njih da me niti ne primjećuju?« Upravo ta prijetvornost čini odbacivanje jedinstveno snažnim i često rabljenim, jer se rabi bez priznanja i bez isprike da se čini.

Termin ostracizam se upotrebljava u značenju ignoriranja ili isključivanja pojedinaca ili grupa. Grčki izvornik »ostrakismos« znači praksu odbacivanja osoba s diktatorskim ambicijama iz demokratske države, Atene 488. – 487. prije Krista. Građani su dali svoj glas za egzil pojedinaca zapisivanjem na 'ostraca' (komad grnčarije).

Za onoga koji ignorira, ovisno kako je to učinjeno i koji su motivi, čin ignoriranja može ili ne mora biti vrijedan pozornosti, može biti odbojan ili može osnaživati.

Za onoga koji je ignoriran, taj čin može u određeno vrijeme biti psihološki beznačajan dok naprotiv, biti ignoriran može simbolizirati nečiju ne-egzistenciju i biti razornije od najoštrije riječi ili najteže kazne.

Sam čin ignoriranja istodobno napada četiri osnovne ljudske potrebe; osjećaj povezanosti i pripadnosti je poremećen, kontrola između željenih radnji i ciljeva je razdvojena, samopouzdanje je poljuljano s čuvstvima stida, krivnje ili inferiornosti, osjećaj da je »poput duha«, promatrajući kakav bi život bio da »ne postoji«.

U društvenim odnosima, uporaba je i urođena i naučena. Razvojni psiholozi dokumentiraju upotrebu izbjegavajućega i isključujućeg ponašanja u djece, uz druge tehnike kao formu vršnjačkog odbacivanja u grupi. Adolescentice preferiraju taktiku izbjegavanja i šutnje za vrijeme sukoba, dok adolescenti preferiraju fizičko nasilje kao način razrješenja konflikta. Odbačena djeca, koju ne vole vršnjaci i zanemarena djeca koju ne primjećuju vršnjaci mogu se osjećati ugroženima, ali na različite načine. Dvije trećine do tri četvrtine ispitivanih u pojedinim studijama naveli su da su primjenjivali taktiku negovorenja u prisutnosti voljene osobe.

»Tiha misa« je zamijećena kao bihevioralni simptom degradirajućeg braka. U bračnim odnosima, tihi tretman jednako često rabe i muževi i žene te se koristi primarno za prekid partnerova ponašanja, a ne u svrhu iznošenja na vidjelo. Postoji pozitivna korelacija između uporabe tihog tretmana i neuroticizma. Parovi koji imaju manje zajedničkih crta češće rabe tihi tretman i druge taktike manipulacije nego oni koji su sličniji i dobro složeni. Osobe koje su devijantne u odnosu prema očekivanjima drugih, čest su cilj odbacivanja.

Svrha odbacivanja često je u tome da se ciljana osoba vrati u zajednicu ili da se potpuno izbaci. Oba cilja jačaju kohezivnost grupe koja vrši pritisak. Reakcije mogu biti trenutačne – odbacujući odgovor, loše raspoloženje, povrijeđeni osjećaji, psihološko uzbuđenje. Kratkotrajne: pokušaj ponovna zadobivanja potreba pojačavanjem veza s drugima, pokušaj samoafirmacije, preuzimanja kontrole, održavanja kulturnih pufera. Dugotrajne: samopostavljena izolacija, naučena bespomoćnost, nisko samopouzdanje, utučenost. Stoga se treba upitati - primjenjivati ili ne na dulje vrijeme prema nekome bliskome tu taktiku pritiska, jer su moguće posljedice pogubne – trajno odbacivanje.

Preporuke za osobe koje su sklone »tihom tretmanu« u bračnim/obiteljskim okvirima: suzdržavajte se upotrebljavati tihi tretman, njegovi efekti su pogubniji za vezu nego što zamišljate. Ako ga morate primijeniti, kažite da ste uznemireni, da ne želite govoriti jer trebate vrijeme za sebe, da ćete doći kasnije i raspraviti to u određenom vremenu (prema mogućnosti ne dulje od nekoliko sati). Tako je ciljana osoba svjesna što se događa, zašto se događa i da će to završiti.

Vjerojatno je bolje fizički se maknuti iz situacije na neko vrijeme nego održavati tihi tretman u prisutnosti ciljane osobe. Ohladiti se i dati si nužan predah jednostavnije je nego održavati stalni trud u pretvaranju da ciljana osoba ne postoji. Za osobu koja prima tihi tretman: biti svjestan znakova koji bi vas pomakli od toga da pokušavate postići pomak ka ponovnom zadovoljenju potreba koje su ugrožene na to da se prihvati unutarnja poruka koju ostracizam donosi – za one koji su odbačeni to je bespomoćnost i besmislenost. Kada ti znakovi dosegnu površinu, napuštanje grupe ili odnosa može biti najbolja opcija.

Tekst originalno objavljen 08.12.2011:
http://www.dnevno.hr/kolumne/psihijatar_u_kuci/snaga_sutnje_i_odbacivanja/481337.html

Rekreativno na steroidima – novi trend (ne)legalnog drogiranja?

ANABOLIČKI ANDROGENI STEROIDI

Kad je atleta na svom vrhuncu, ali ipak ne može zadovoljiti lokalne ili svjetske natjecateljske standarde, često poseže za artificijelnom pomoći u pokušaju da poveća svoje fizičke sposobnosti.

Anabolički androgeni steroidi (AAS) rastući su problem zbog svojih nuspojava i primjene u populacije koja se bavi sportskim aktivnostima. Većina njih klasificirana je na listu zabranjenih supstanci u sportu (doping), dok su u načelu legalne supstance sa medicinskom upotrebom.

Zlouporaba AAS nije ograničena samo na organizirani sport, već je široko raširena te je neriješeni javnozdravstveni problem. Niske cijene na crnom tržištu, laka dostupnost AAS, body – building klubovi te oglašavanje na internetu, čimbenici su porasle zlouporabe. Želja u skupini natjecateljskih atleta da uspiju, snažan je stimulans te je uzimanje legalnih supstanci za ilegalnu svrhu postizanja ovih ciljeva postalo izvor zabrinutosti za zdravstvene djelatnike.

Kad je atleta na svom vrhuncu, ali ipak ne može zadovoljiti lokalne ili svjetske natjecateljske standarde, često poseže za artificijelnom pomoći u pokušaju da poveća svoje fizičke sposobnosti.

Ljudi koriste testosteron kako bi obnovili “vitalnost” otkad je efikasnost pojedinih hormonalnih komponenti prvi put opisana od strane Brown-Sequarda 1889. On opisuje obrat u svom vlastitom starenju nakon samoapliciranja testikularnog ekstrakta, potaknuvši na taj način cijeli niz eksperimenata o hipotetskim efektima zaustavljanja starenja putem testikularnih hormona daleko prije nego je testosteron potvrđen. Prva uporaba u svrhu poboljšanja atletskih sposobnosti desila se ubrzo, 1896. godine. Suvremenik Brown-Sequarda samoaplicirao je testikularni ekstrakt te mjerio snagu svojih prstiju. Atlete su koristili pročišćeni testosteron od njegove prve dostupnosti. Fiziološka koncentracija androgenih steroida povezana je s pozitivnim osjećajima kao što su sreća, relaksacija i libido. Posebice testosteron može također igrati važnu ulogu kod kognitivnih funkcija. Sintetski steroidi koji se često zlorabe zbog svojih efekata uvećanja mišićne mase, razvijeni su kroz modifikaciju testosterona u naporima da se pojača farmakološka djelotvornost steroida. Moderno korištenje anaboličkih steroida u atletskim natjecanjima datira od Olimpijskih igara u vrijeme hladnog rata. U modernom natjecateljskom sportu, posebice međunarodnom, bespoštedni zahtjevni trening za natjecanja povećava zahtjeve na atlete da pokušaju poboljšati svoje performanse. Međunarodni Olimpijski odbor zabranjuje uporaba anabolika 1964. godine, no praksa korištenja se proširila i vjerojatno doživjela vrhunac u atletskom programu u DDR-u 1970-tih. Kao vid nadzora nad dopingom u humanom sportu, Međunarodni Olimpijski Odbor (IOC) – medicinska komisija je uvela anaboličke steroide kao zabranjenu klasu od 1974. godine. Organizacije poput Svjetske Anti-Doping Agencije (WADA) u javnost iznose popis zabranjenih tvari i metoda. WADA lista, koja je najopsežnija, ažurira se godišnje. Zabranjene supstance daju atletima nefer natjecateljsku prednost ili ugrožavaju njihovo zdravlje, stoga su u suprotnosti sa sportskim duhom. Atlete često koriste razne steroide istovremeno, posebice ponovno u visokim dozama. Uz to, izvještaji o hepatalnim, endokrinološkim, kardiovaskularnim, mišićnim kao i subjektivnim nuspojavama anaboličkih steroida dokumentirani su i kod uporabe u niskim dozama.

Nadzorom lijekova u sportu, anabolički steroidi su klasificirani kao sredstva koji pojačavaju performanse, a pritom su štetna za zdravlje. Nema pouzdanih podataka o prevalenciji AAS zlouporabe u raznim populacijama ili zemljama, posebice jer većina atleta i studenata zbog prohibicije ili etičkih aspekata ne priznaju zlouporabu AAS. Često su svjesni rizika svog izbora, no ipak su spremni ugroziti se bez dubljeg promišljanja.

Epizodno korištenje

Konzumacija anabolika često započinje u adolescenciji. Učestalost konzumacije AAS jako varira, posebice kod dječaka, ovisno o zemlji i vremenu pojedinih istraživanja. Studije potvrđuju da konzumacija u populaciji adolescenata varira od 1 do 12% za dječake te od 0.5 do 2.9% kod djevojčica. Procjenjuje se da postoji od 1 do 3 milijuna sadašnjih ili bivših korisnika AAS u Sjedinjenim Državama. Mnogi od njih su mlađi odrasli ljudi. Novije procjene upućuju na to da od 4 do 12% srednjoškolaca u SAD-u su koristili AAS barem jednom u životu. Nova istraživanja koje je proveo BlueCross and Blue Shield Association izvješćuju da su AAS druga po učestalosti korištena supstanca za koju se zna da se koristi u svrhu poboljšanja atletskih performansi kod 12 do 17 godišnjaka, te se češće koristi samo kreatinin (31 nasuprot 57%,). Od 65 do 84% adolescenata koji su korisnici AAS participiraju u atletskim natjecanjima. Nakon Olimpijskih atleta, druga po učestalosti grupa za koju se vjeruje da zlorabe AAS su body bilderi i/ili dizači utega, budući da na brojnim bodibilderskim natjecanjima stvarno ne testira na AAS. Posebice se ovo dešava se u privatnim gimnastičkim dvoranama kod ne-natjecateljskih rekreativnih atleta. Veza između korištenja suplemenata, droga i AAS sugerira da efikasna prevencija AAS mora biti fokusirana na određene specifične rizične faktore AAS uporabe.

AAS se uobičajeno koristi u ciklusima, što znači epizodama korištenja u trajanju od 4 do 12 tjedana ili više koju slijedi period slične dužine bez AAS. Korisnici često uzimaju različite tipove AAS u isto vrijeme. Ovo se referira kao “stokiranje”. Teorija iza ovog obrasca uzimanja je da se tako aktivira više steroidnih receptora u mišićima te da neki steroidi djeluju sinergijski kad se kombiniraju.

Neželjene nuspojave kod adolescenata uključuju one koje se bilježe kod odraslih – akne, snižavanja hipotalamičko - pituitarno gonadalne osi, neželjeni lipidni profil, jetrenu disfunkciju, tumore. Moguće su ozbiljne kardiovaskularne komplikacije te promjene u koštanoj i mišićnoj strukturi. Dodatno, budući da je testosteron prekursor estrogenima, javlja se akceleracija epifizealne maturacije dugih kostiju te skraćenje što predviđa visinu u odraslih. Kod djevojaka i žena hirtuitism i poremećen ovarijalni i menstrualni ciklus može se desiti kod relativno malih doza AAS.

Uobičajeni putovi narkotika

Izvještaji o slučajevima promjena u ponašanju uključuju pojačanu agresivnost, euforiju, smanjen umor, promijenjen libido i promjenljivo raspoloženje, što sve nestaje nakon prekida uzimanja sredstva. Vjeruje se ili se zna da ASS imaju i druge efekte koji mogu imati utjecaja na atletske performanse, uključujući pojačanu agresivnost i mogućnost ranijeg oporavka nakon vježbanje te je stoga moguć intenzivniji trening. Čini se da AAS djeluju putem uobičajenih putova narkotika, kroz mezolimbički dopaminski sistem. Agresivno ponašanje i promjene raspoloženja povezane su sa upotrebom AAS u analizama slučajeva, animalnim studijama i kontroliranim kliničkim ispitivanjima. Postoji tek manji broj studija koje povezuju agresivno ponašanje i promjene raspoloženja uz AAS u populaciji body bidera i dizača utega. S druge strane, mnogi body bilderi navode da osjećaju da AAS dovodi do antidepresivnog osjećaja. Depresija može biti rezultat i prekida unosa AAS. Primjerice, kad atleta prekine konzumaciju AAS neposredno pred natjecanje kako bi zavarao doping test, može ući u depresivnu krizu odnosno može se javiti gubitak motivacije za vrijeme natjecanja.

Doping i Anti-doping mjere koje se koriste kod organiziranih sportova dovele su do smanjenja upotreba AAS kod pojedinih skupina sportaša, no u drugih rizičnih skupina kako i u općoj populaciji u pojedinim zemljama je u porastu. Želja za pojačanim performansama, snagom i izdržljivosti dugoročno gledano, može zbog nuspojava ovih medikamenata dovesti do znatnih javnozdravstvenih problema, stoga je potrebno raditi na ciljanim preventivnim aktivnostima, uz njegovanje sportskog duga kod mladih te razvijanja svijesti o štetnosti dopinga po zdravlje već od rane adolescencije, ne samo kod vrhunskih sportaša.

Tekst originalno objavljen 02.12.2011.
http://www.dnevno.hr/kolumne/psihijatar_u_kuci/ovisnosti/rekreativno_na_steroidima__novi_trend_nelegalnog_drogiranja/452495.html

Alkohol i medijska propaganda

Masovni mediji i marketing, povijesno gledano, predstavljaju značajan čimbenik u propagiranju i širenju potrošnje alkoholnih pića kao i drugih proizvoda štetnih po ljudsko zdravlje. Brojne zemlje su u različitim kontekstima ograničavale reklamiranje, odnosno redefinirale su moralna načela dopuštenosti oglašavanja prodaje. Postoje primjeri potpune zabrane propagiranja alkohola – no to je često bilo prolazno. Globalizacija trgovine alkoholnim pićima prisilila je cijeli niz zemalja da smanje ograničenja. Pitanje je – zašto, ukoliko su poznate štetne posljedice, te gdje je u tome naša budućnost?

Zadnjih godina bilježimo porast potrošnje pojedinih alkoholnih pića, ponajviše piva te u zadnje vrijeme voćnih piva, dok problem pijenja među mladima ostaje značajan društveni problem. Stoga je uz sve preventivne mjere koje se poduzimaju, a vezano uz ovaj problem, potrebno razmotriti sadašnje stanje marketinga i odnose masovnih medija.

Problem pijenja u masovnim medijima u Hrvatskoj višegodišnje je reguliran brojnim propisima. Postoji zabrana reklamiranja (oglašavanja) alkoholnih pića (regulirano člankom 56 Zakona o Hrani, NN 107/03) no iz ovog je izuzeto reklamiranje piva, vina i voćnih vina. Kako raste upravo potrošnja piva, dok oni alkoholni proizvodi koji se ne reklamiraju pokazuju znatan pad potrošnje – ima li na količinu ukupnog popijenog pića utjecaj upravo marketing?

Pojedini stručnjaci su kritični prema ovom fenomenu te upozoravaju na to da dio pića (posebice pivo) možda troše turisti, koji zadnjih godina u većem broju posjećuju Hrvatsku. S druge strane – industrija piva, i to svi proizvođači piva u Grupaciji pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, već 2005. godine izradili su Kodeks odgovornog marketinškoga komuniciranja, a 2010. godine ovaj kodeks je pooštren u cilju aktivnog promicanja visokih etičkih standarda marketinške komunikacije proizvođača piva u Republici Hrvatskoj.

Reklamne poruke o pivu ne smiju se upućivati maloljetnicima niti prikazivati maloljetnike kako konzumiraju pivo. Reklamne poruke o pivu ne smiju promicati pivo u medijima, programima ili događajima koji se obraćaju maloljetnicima. Reklamne poruke o pivu ne smiju ohrabrivati pretjeranu ili neodgovornu konzumaciju niti predstavljati apstinenciju ili umjerenost na negativan način, ne smiju sugerirati povezanost s nasiljem, agresivnim ili protudruštvenim ponašanjem niti poticati agresivno ponašanje te ne smiju pokazivati ljude koji se čine pijanim ili na bilo koji način implicirati da je pijanstvo prihvatljivo.

U skladu s odredbom članka 2., stavka 1.b Smjernica 2000/13/EC od 20. ožujka 2000. godine o približavanju zakona koji se odnose na deklariranje, prezentacije i reklamiranje hrane u zemljama članicama, reklamne poruke ne smiju pivu pripisivati svojstva sprečavanja, tretiranja ili liječenja ljudskih bolesti niti upućivati na takva svojstva.

Ovaj pozitivni pomak te intencija industrije alkoholnih pića da bude važan čimbenik u definiranju pravila i njihova želja da provode «edukaciju», odnosno da problem pijenja alkohola prebace iz sfere samog sredstva na nivo osobne odgovornosti, te promicanje «odgovornog pijenja» ostavlja otvorenim brojna pitanja.

Naime, da li samo pijenje, uz postupnu sve veću potrošnju, kroz duži niz godina predstavlja problem te u kojoj mjeri izloženost reklamnim porukama odnosno povezivanje pijenja s pojedinim pozitivnim obrascima ponašanja može dovesti do veće prevalencije same alkoholne ovisnosti?

Postoje brojne studije koje ukazuju da sama edukacija o «umjerenom pijenju» nije dostatna.

Istraživanja ukazuju da je oglašavanje povezano s korištenjem alkohola kod mladih, posebice s inicijacijom pijenja i opasnih obrazaca pijenja. «Lažna propaganda» je propagiranje da proizvod sadrži nisku količinu alkohola kada se konzumira u miješanim pićima (koktelima) ili ukoliko se targetiraju vulnerabilne skupine. Sam marketing pića i hrane je s druge strane reguliran međunarodnim sporazumima (WTO - GATS) Svjetske Trgovinske Organizacije, koji su doveli do liberalizacije međunarodne trgovine hranom i pićima, a to je dovelo i do toga da pojedine zemlje članice sporazuma (pa i članice EU odnosno EEP) ne mogu više postavljati selektivne barijere kontrole i državnog monopola nad prodajom alkoholnih pića. Primjer toga su svakako Švedska, Norveška te Quebec u Kanadi.

Zdravstveni rizici moraju stoga biti vrlo jasno definirani i obrazloženi kako bi se mogla pooštriti regulativa odnosno smanjenje dostupnosti alkoholnih pića. Smatra se da se godišnje oko 3,8% svjetske smrtnosti odnosno 4,6% invaliditeta može povezati s posljedicama pijenja alkohola. Glavni rizici uključuju alkoholizam, probleme s upravljanjem motornim vozilima, povrede, fetalni alkoholni sindrom, ali ne može se isključiti ni rizike vezane uz umjereno pijenje.

Povećanje cijene alkohola generalno gledano vodi do smanjenja konzumacije, no tek dugoročno promatrano. Promatraju li se zemlje s najnižom cijenom alkohola u EU, a to su Njemačka i Rumunjska, vidi se da je u Njemačkoj cijena alkohola najniža, a i količina popijenog alkohola je među najvećima. Istraživanja ukazuju da bi u Engleskoj povećanje cijene jedinice pića na minimalno 0,56 Eura dovelo do smanjenja količine popijenog alkohola od 10,3% za rizično pijenje, a u općoj populaciji za 6,9%. S druge strane, Švedske studije su ukazale da ukoliko je povećanje cijene pića selektivno, tada raste potrošnja jeftinijih pića.

Utjecaj reklama na mlade predmet je debata. Mladi ljudi su izloženi reklamama za alkoholna pića jer se ovi reklamiraju kao i drugi proizvodi. Iako ove reklame ne moraju biti direktno upućene mladima, mogu dovesti do ranijeg početaka pijenja, veće konzumacije i uslijed toga veće štete, te su ti fenomeni dokazani na isti način kao i za duhanske proizvode te reklamiranje «brze hrane».

U Sjedinjenim Američkim Državama, koje imaju daleko striktnije provođenje politike dostupnosti alkohola maloljetnicima te nižu stopu pijenja među mladima od većine europskih država, analize su ukazale da bi kompletna zabrana reklama za alkoholna pića mogla smanjiti mjesečnu stopu pijenja među mladima za 24%, a stopu periodičkih opijanja za čak 42%. Ispitivanja u Novom Zelandu, na kohorti mladih u dobi od 13 do 15 godina ukazala su da izloženost reklamama za alkoholna pića u dobi od 15 godina značajno povećava pijenje piva u dobi od 18 godina. Kod djevojčica u dobi od 13 godina, prisutna je negativna asocijacija prema pijenju. Nije se pokazalo da bi reklame imale značajan učinak na pijenje vina ili žestokih pića bez obzira na spol.

Problem svakako predstavlja i činjenica da proizvođači piva često sponzoriraju sportske događaje, što posebice kod mladih muškaraca, zainteresiranih za sport, dovodi do značajno većeg izlaganja pozitivnim marketinškim porukama.

Zbog svega navedenog, uloga marketinga u zemljama EU te politika mjera za smanjenje potrošnje alkohola morala bi u značajnijoj mjeri biti studirana u smislu općepopulacijskih posljedica, a ne samo u smislu izbjegavanja reklamiranja rizičnim skupinama.

Istraživanja ukazuju na to da već samo posjedovanje sponzorskih proizvoda (majice, kape i drugo) može biti poticajno za pijenje odnosno početak pijenja kod mladih, isto kao i izloženost natpisima na prodajnim mjestima.

Izloženost reklamnim porukama, kako kod mladih tako i kod osoba koje imaju obrasce rizičnog pijenja, kako se pokazalo, može dovesti do povećane potrošnje pića. Problem dostupnosti pića utječe na obrasce pijenja.

Međunarodna trgovina i multinacionalne kompanije zbog većih troškova transporta iz daljine preferiraju proizvode većeg cjenovnog ranga i bolje kvalitete. Lokalni proizvodi te pogotovo domaća proizvodnja za vlastite potrebe stoga stagnira ili opada i to je općeniti trend, no kod alkoholnih pića to dovodi do bitnih promjena u obrascima pijenja.

Da li je sadašnje stanje gdje industrija pića, a posebice piva, koja nastoji nametnuti određena pravila igre, a koju vode velike multinacionalne kompanije, odgovarajuće, ili bi ipak zemlje Europe mogle učiniti više?

U trenutku dok raste problem pijenja mladih te ukupna potrošnja piva, moramo si postaviti pitanje da li je osim individualne odgovornosti, ipak potrebna i viša razina – razina društvene odgovornosti.

Test je originalno objavljen 26.10.2011:
 http://www.dnevno.hr/kolumne/psihonauti/alkohol_i_medijska_propaganda/424736.html

Alkoholizam kao društvena igra

Postoje razne društvene igre, koje većina ljudi igra tijekom svog života. Igre koje igramo na poslu, igre koje igramo u obitelji, a postoje i igre – koje se igraju cijeli život. Transakcijska analiza je jedan pokušaj objašnjavanja dinamike međuljudskih odnosa.

Osnivač transakcijske analize Eric Berne u svojoj kapitalnoj knjizi „Koju igru igraš“ opisuje društvenu dinamiku ovisnika u opisu „životne igre Alkoholičar“. Središnja uloga je „Alkoholičar“, to je igrač koji je „glavni“ i uvijek prvi na potezu. Glavna potporna uloga je Progonitelj, a nju obavezno igra osoba suprotnog spola, najčešće bračni partner. Treća uloga je „Spasilac“ koju obično igra pripadnik istog spola kao i „Alkoholičar“, moguće zdravstveni radnik. Četvrta je uloga „Gledača kroz prste“ (pravi se Englez). On daje robu na kredit, ponudi kavom ili sendvičem kad je gladan, ali se suzdržava od optuživanja no i od spašavanja od njega samog. Ovu ulogu često igra majka glavnog igrača, tako da mu daje nova i četo je na njegovoj strani protiv supruge koja ga ne razumije. Kada se radi o novcu, glavni igrač uvijek mora naći neko prihvatljivo objašnjenje, iako je očito da novac uglavnom odlazi na sredstvo (alkohol). Pomoćni igrač je snabdjevač (Barmen). On igra ulogu veze, direktnog snabdjevača koji razumije jezik kojom ovisnici govore i koji je najvažniji čovjek u životu svakog notornog ovisnika. Razlika između snabdjevača (Veze) i ostalih igrača svodljiva je na razliku koja postoji između profesionalca i amatera u svakoj igri: profesionalci znaju kad je dosta.

U početnim fazama igre „Alkoholičar“ supruga može igrati sve tri potporne uloge. U ponoć se pravi Englez (Gleda kroz prste): Svlači ga, kuha kavu i pušta ga da se istresa na nju. Ujutro je Progonitelj koji ga oštro osuđuje za njegovo nedolično ponašanje. Uvečer se pretvara u Spasioca pokušavajući da zajedno s njim izmjeni njegov način života. U kasnijim fazama igra je moguća i bez Progonitelja i Spasioca, ali ako pristanu biti izvori snabdijevanja, mogu ostati u igri.

Dobitak u igri „Alkoholičar“ otkriveno je da samo konzumiranje sredstva (Alkohola) sporedno zadovoljstvo koje proizvodi dodatne prednosti, samo tehnika kojom osoba postiže pravi vrhunac – a to je mamurluk. Za Alkoholičara mamurluk ne predstavlja toliko fizičku koliko psihičku muku.

Mamurluk

Ono o čemu mnogi Alkoholičari najviše vole da razgovaraju u terapijskoj situaciji nije pijenje, koje oni spominju samo zato što se priklanjaju svojim Progoniteljima, ego patnja koja dolazi poslije. Transakcijski cilj pijenja je, pored osobnih zadovoljstva koje ono pruža, stvaranje situacije u kojoj će Dijete (libidinozni dio ličnosti) dobiti teško prekoravanje, ne samo od unutrašnjeg roditelja (superego) nego i od svake roditeljske figure u okolini, koja bude raspoložena da se uključi. Zato liječenje ove životne igre treba biti koncentriran ne na smo pijenje, nego na sutradan ujutro - na samozadovoljstvo od samokažnjavanja. Igra „Narkoman“ slična je „Alkoholičaru“ ali se igra brže i dramatičnije, a posljedice su joj daleko kobnije. Ova se igra često jače oslanja na ulogu Progonitelja, jer su pri ruci mnogi igrači željni d uskoče u tu ulogu, dok su uloge „Gledača kroz prste“ i „Spasitelja“ rijetke. Uloga „Snabdjevača“ (Veze) je izrazito značajna.

Uloga grupe samopomoći

Udruge kao što su „Anonimni Alkoholičari“ ili „Anonimni Narkomani“ organiziraju svoje članove na igranje iste igre, ali pokušavaju preobratiti iz uloge „Alkoholičara“ u ulogu „Spasioca“. Bivši ovisnici imaju prednost jer znaju kako igra ide, pa su stoga kvalificirani z igranje potporne uloge, bolje nego neko tko nikada nije igrao tu igru. Isto tako postoje organizacije koje se bave dobrobiti drugih „igrača“ dakle radu sa obiteljima (supruge, djeca). U tom kontekstu, u radu sa djecom Alkoholičara na prelasku iz djetinjstva u mladost ohrabruju da sasvim izađu iz igre, a ne samo da zamjenjuju uloge.

Može li se izaći iz ove životne igre?

Samom Alkoholičaru izlazak iz igre može predstavljati veliki izazov. Teško je naći nešto drugo tako zanimljivo kao nastavljanje započete igre. Takozvani „izliječeni alkoholičari“ često nisu zanimljivi za društvo, a mogu osjećati i nedostatak uzbuđenja u životu, što ih dovodi u iskušenje za povratak na staro. Za većinu ljudi Anonimni Alkoholičari predstavljaju najbolji način uvođenja u terapiju pretjerivanjem. Novi moment u terapijskom pristupu u kojem bi terapeut odbio igrati igru u vidu bilo koje uloge u igri pacijenta je u tome što je teški ovisnik viđen u većini zapadnih društva ko poželjni predmet nadzora, brige i širokogrudnosti, te svatko tko odbij igrati prema njemu neku od tih uloga navlači na sebe gnjev javnosti. Razumno gledanje na stvari može više uznemiriti „Spasitelje“ nego samog „Alkoholičara“. Tako „zdravi pomagači“ u terapijskom kontekstu, koji bi imali za cilj pomoć u prekidanju igre, a ne samo spasilačke uloge, mogu biti odbijeni u procesu tretmana.

Sagledamo li danas ove Berne-ove teze, kao i suvremene koncepte tretmana ovisnika, što vidimo?

Uloga „progonitelja“ uključuje društvene „Superego“ čimbenike prisile – policija, sud, danas često i službu socijalnog rada (mjere obaveznog liječenja, zakoni za sprječavanje obiteljskog nasilja i slično).

Često ovisnici dobivaju „mjere liječenja“ koje se mogu protezati na godinu i više – ima slučajeva da Sud dosuđuje i mjere liječenja od pet godina! Članovi obitelji tad često pojačavaju pritisak, doživljavajući novostečenu društvenu moć. Samokažnjavanje („Mamurluk“) u igri za zakonom i uz pojačani nadzor tada poprima još uzbudljivije dimenzije, nije potrebno više toliko truda (pijenja ili drogiranja) da bi se postigla pogrda uz željeni „oprost“ (ispriku). Sustav nadzora često igra neku svoju igru – dugo „Gledača kroz prste“ da bi onda prešao u igru (sadističkog) kažnjavanja. Odgođena kazna koja ne vrednuje čak ni prijelaz u igri iz uloge Alkoholičara u ulogu Spasitelja (a kako je i vice versa lako izvedljivo, Zakon koji igra Progonitelja ima opravdanje za svoj potez) sve može rezultirati transakcijskim rezultatom ili da „izliječeni“ (nakon višegodišnje robije) prigrli ulogu „Snabdjevača“odnosno dilera.

Gledamo li kasniji razvoj transakcijske analize, vidimo da su se terapijski napori usmjerili prvenstveno na obiteljske „igre“ i međuodnose. Anonimni Alkoholičari su u Sjedinjenim Državama Amerike i brojnim drugim zemljama, usprkos svojim nedostacima, dominantan oblik terapijskog pristupa.

Hrvatski model pristupa alkoholizmu

Lokalni model tretmana ovisnosti u Hrvatskoj odnosno državama regije te Italiji, nasuprot, respektira određene postavke ranije navedene. Naime, osnovni postulati tretmana ovisnosti o alkoholu po „Hudolinovom modelu“ baziraju se osim na klubovima samo-pomoći također i na obiteljskoj terapiji, koja je u velikoj mjeri bazirana na modificiranoj psihoterapiji – velik utjecaj teorije sustava. Kao takav, bliži je idejama Transakcijske Analize, uz sve svoje razvojne specifičnosti.

Igranje igre „Alkoholičar“ koja je praktički definirana tek nakon zrele faze razvoja sustava tretmana, ukazuje nam na nužnost prolaženja kroz različite faze sazrijevanja na putu prema zreloj i uspješnoj dugotrajnoj apstinenciji, koja nije sama sebi svrhom već početak nove igre – a to je igra odgovornog ponašanja prema sebi, svojoj obitelji i društvu u cjelini.

Autor: Davor Moravek

tekst je originalno objavljen 28.9.2011 na adresi

http://www.dnevno.hr/kolumne/psihonauti/alkoholizam_kao_drustvena_igra/400469.html