Za onoga koji ignorira, ovisno kako je to učinjeno i koji su motivi, čin ignoriranja može ili ne mora biti vrijedan pozornosti, može biti odbojan ili može osnaživati, a za onoga koji je ignoriran, taj čin može u određeno vrijeme biti psihološki beznačajan dok naprotiv, biti ignoriran može simbolizirati nečiju ne-egzistenciju i biti razornije od najoštrije riječi ili najteže kazne.
Šutnja uz ignoriranje jedan je od važnijih oblika socijalnog utjecaja. Prelazi kulture, vrijeme, od formalno deklarirana egzila vladajućih institucija i religijskih pravila, do kratkotrajnih prekida u školskim stankama i neočekivanih šutnji ili izbjegavanja pogleda u partnerskim međuljudskim odnosima.
Za razliku od drugih oblika ponašanja, na primjer fizičkog zlostavljanja, odbacivanje karakterizira ne-ponašanje. Ciljane osobe mogu primijetiti da su ignorirane i misliti u sebi: »Događa li se to uistinu ili je to moja imaginacija? Jesu li oni ljutiti na mene? Jesam li toliko nebitan za njih da me niti ne primjećuju?« Upravo ta prijetvornost čini odbacivanje jedinstveno snažnim i često rabljenim, jer se rabi bez priznanja i bez isprike da se čini.
Termin ostracizam se upotrebljava u značenju ignoriranja ili isključivanja pojedinaca ili grupa. Grčki izvornik »ostrakismos« znači praksu odbacivanja osoba s diktatorskim ambicijama iz demokratske države, Atene 488. – 487. prije Krista. Građani su dali svoj glas za egzil pojedinaca zapisivanjem na 'ostraca' (komad grnčarije).
Za onoga koji ignorira, ovisno kako je to učinjeno i koji su motivi, čin ignoriranja može ili ne mora biti vrijedan pozornosti, može biti odbojan ili može osnaživati.
Za onoga koji je ignoriran, taj čin može u određeno vrijeme biti psihološki beznačajan dok naprotiv, biti ignoriran može simbolizirati nečiju ne-egzistenciju i biti razornije od najoštrije riječi ili najteže kazne.
Sam čin ignoriranja istodobno napada četiri osnovne ljudske potrebe; osjećaj povezanosti i pripadnosti je poremećen, kontrola između željenih radnji i ciljeva je razdvojena, samopouzdanje je poljuljano s čuvstvima stida, krivnje ili inferiornosti, osjećaj da je »poput duha«, promatrajući kakav bi život bio da »ne postoji«.
U društvenim odnosima, uporaba je i urođena i naučena. Razvojni psiholozi dokumentiraju upotrebu izbjegavajućega i isključujućeg ponašanja u djece, uz druge tehnike kao formu vršnjačkog odbacivanja u grupi. Adolescentice preferiraju taktiku izbjegavanja i šutnje za vrijeme sukoba, dok adolescenti preferiraju fizičko nasilje kao način razrješenja konflikta. Odbačena djeca, koju ne vole vršnjaci i zanemarena djeca koju ne primjećuju vršnjaci mogu se osjećati ugroženima, ali na različite načine. Dvije trećine do tri četvrtine ispitivanih u pojedinim studijama naveli su da su primjenjivali taktiku negovorenja u prisutnosti voljene osobe.
»Tiha misa« je zamijećena kao bihevioralni simptom degradirajućeg braka. U bračnim odnosima, tihi tretman jednako često rabe i muževi i žene te se koristi primarno za prekid partnerova ponašanja, a ne u svrhu iznošenja na vidjelo. Postoji pozitivna korelacija između uporabe tihog tretmana i neuroticizma. Parovi koji imaju manje zajedničkih crta češće rabe tihi tretman i druge taktike manipulacije nego oni koji su sličniji i dobro složeni. Osobe koje su devijantne u odnosu prema očekivanjima drugih, čest su cilj odbacivanja.
Svrha odbacivanja često je u tome da se ciljana osoba vrati u zajednicu ili da se potpuno izbaci. Oba cilja jačaju kohezivnost grupe koja vrši pritisak. Reakcije mogu biti trenutačne – odbacujući odgovor, loše raspoloženje, povrijeđeni osjećaji, psihološko uzbuđenje. Kratkotrajne: pokušaj ponovna zadobivanja potreba pojačavanjem veza s drugima, pokušaj samoafirmacije, preuzimanja kontrole, održavanja kulturnih pufera. Dugotrajne: samopostavljena izolacija, naučena bespomoćnost, nisko samopouzdanje, utučenost. Stoga se treba upitati - primjenjivati ili ne na dulje vrijeme prema nekome bliskome tu taktiku pritiska, jer su moguće posljedice pogubne – trajno odbacivanje.
Preporuke za osobe koje su sklone »tihom tretmanu« u bračnim/obiteljskim okvirima: suzdržavajte se upotrebljavati tihi tretman, njegovi efekti su pogubniji za vezu nego što zamišljate. Ako ga morate primijeniti, kažite da ste uznemireni, da ne želite govoriti jer trebate vrijeme za sebe, da ćete doći kasnije i raspraviti to u određenom vremenu (prema mogućnosti ne dulje od nekoliko sati). Tako je ciljana osoba svjesna što se događa, zašto se događa i da će to završiti.
Vjerojatno je bolje fizički se maknuti iz situacije na neko vrijeme nego održavati tihi tretman u prisutnosti ciljane osobe. Ohladiti se i dati si nužan predah jednostavnije je nego održavati stalni trud u pretvaranju da ciljana osoba ne postoji. Za osobu koja prima tihi tretman: biti svjestan znakova koji bi vas pomakli od toga da pokušavate postići pomak ka ponovnom zadovoljenju potreba koje su ugrožene na to da se prihvati unutarnja poruka koju ostracizam donosi – za one koji su odbačeni to je bespomoćnost i besmislenost. Kada ti znakovi dosegnu površinu, napuštanje grupe ili odnosa može biti najbolja opcija.
Tekst originalno objavljen 08.12.2011:
http://www.dnevno.hr/kolumne/psihijatar_u_kuci/snaga_sutnje_i_odbacivanja/481337.html
Nema komentara:
Objavi komentar