Dijalektalna proza

Pitanje identiteta je teško pitanje, osobito u zemlji gdje je asimilacija dugotrajni proces. Pogledajmo Zagreb. Zagrepčani se često diče izrazom "purger". Purger dolazi od iskrivljenog izraza "Buger" što dolazi od "Burg" - Grad. Njemački (naš domaći jezik). Zapruđe se u ranija vremena nije smatralo baš područjem gdje žive purgeri, to je više prigradsko selo bilo. Poanta je u tome da se gradski jezik izrazito promijenio, dojdeki ako su dalmatineri (južna hrvatska) skoro da nam dođu onak, naši dečki, a ako nemaju kose oći skoro da su se asimilirali (bre se ne čuje previše, ali u najnovije doba gotovo da nam dođe milo kad to čujemo, je li, došli Austrijski i Slovenski turisti...) Pitanje zagrebačkog dijalekta je izuzetno složeno pitanje jer literature u zadnjih nekoliko desetljeća gotovo i nema. Dijalektalna proza je iznimka. Ono što nam Trajčević pokušava približiti je jedan prigradski dijalekt (ne purgerski) i na to ciljam. A to što finese ne razumiju ni izvorni govornici govore o našoj jezičnoj bijedi, gdje jedva da svladavamo i standardni jezik. Naravno da se jezik mijenja, velik broj srbizama je sada dio dijalekta, američki izrazi su češći od književnih, njemački se po malo izgubio, mađarski je nestao. Viša klasa i tako govori standardnim jezikom jer drugi i ne pozna. Standardni jezik je, naravno, engleski naučen u Cambridge ili sličnim školicama...